Zastupnik Demokratske fronte u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine Dennis Gratz uputio je poruku tim povodom koju prenosimo:
“O Srebrenici moramo govoriti jasno i dostojanstveno, jer još postoje oni koji pokušavaju poreći, umanjiti ili prekrojiti ono što se dogodilo.
Srebrenica nije samo broj ni datum. To su više od osam hiljada dječaka i muškaraca koji su godinama živjeli u okruženju, pod granatama, glađu i stalnim strahom. To su očevi koji nisu dočekali da im djeca odrastu, sinovi čije su majke tražile makar jednu kost koju će spustiti u mezar i porodice koje se više nikada nisu okupile za istim stolom.
Predugo se od porodica žrtava i preživjelih očekivalo da, uz vlastitu bol, iznova objašnjavaju šta se dogodilo i dokazuju ono što su sudovi utvrdili, a masovne grobnice i pronađeni posmrtni ostaci potvrdili. Odgovornost za pamćenje i odbranu istine mora pripadati svima nama.
Moramo biti iskreni i prema sebi: velikosrpska ideologija koja je dovela do progona, logora, masovnih grobnica i genocida nije ostala u prošlosti niti je politički i moralno poražena. Veliki broj njenih izvršilaca jeste osuđen, ali mnogi nikada nisu odgovarali, a politika koja je zločine pretvorila u sredstvo ostvarivanja teritorijalnih ciljeva i danas je prisutna.
Prepoznajemo je u negiranju genocida, veličanju osuđenih ratnih zločinaca, vrijeđanju povratnika, osporavanju državnih institucija i predstavljanju Bosne i Hercegovine kao privremene i nemoguće države.
Negiranje genocida nije samo uvreda mrtvima i njihovim porodicama. Ono ima političku svrhu: kada se zločin umanjuje, lakše je braniti politiku koja je do njega dovela; kada se zločinci slave kao heroji, jasno je da ni njihovi ciljevi nisu odbačeni.
Zato bi svako od nas danas trebao sebi postaviti pitanje: šta sam lično učinio da zaštitim istinu? Jesam li o Srebrenici govorio samo 11. jula ili sam se suprotstavio laži i kada je bilo lakše prešutjeti? Jesam li svojoj djeci objasnio šta se dogodilo i podržao ljude i ustanove koje čuvaju imena, dokumente i svjedočenja?
Najbolje i najtrajnije ulaganje u borbu protiv zaborava jeste obrazovanje. Djeca moraju učiti šta se dogodilo u Srebrenici i drugim mjestima stradanja, ne da bi naslijedila našu bol kao mržnju, nego da bi znala prepoznati laž i ideologiju koja ljudima najprije oduzima dostojanstvo i prava, a zatim i život.
Ne možemo prihvatiti da djeca u istoj državi uče potpuno suprotne verzije istih događaja, pa da za jedne Ratko Mladić bude osuđeni ratni zločinac odgovoran za genocid, a za druge heroj. Sudski utvrđeni genocid nije stvar političkog ili nacionalnog tumačenja.
Kultura sjećanja ne smije živjeti samo nekoliko dana u julu. Ona mora biti dio škola, muzeja, arhiva, književnosti, filma i javnog prostora. Obrazovanjem sjećanje pretvaramo u znanje koje će trajati i kada više ne bude neposrednih svjedoka.
Svoju djecu ne smijemo učiti kolektivnoj mržnji. Krivica nije kolektivna niti nasljedna. Ljude ne trebamo dijeliti prema imenu i pripadnosti, nego prema njihovom odnosu prema istini i žrtvama. Na strani dobra je svako ko priznaje genocid, odbacuje zločinačke politike i pred bolom porodica žrtava zastane s pijetetom i saosjeća kao čovjek.
Politički dijalog jeste potreban, ali ne može značiti izjednačavanje žrtve i počinioca niti prešućivanje činjenica radi prividnog mira. Zajednička budućnost može se graditi samo na istini, poštovanju žrtava i ravnopravnosti svakog čovjeka.
Na Srebrenicu ne smijemo gledati samo iz pozicije vlastite tragedije. Genocid jeste dio naše historije, ali nije konačna riječ o nama. Uprkos svemu što je učinjeno da nestanemo, opstali smo. Obnavljali smo porodice i zajednice, školovali djecu, stvarali, vraćali se i čuvali Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu.
Naša pobjeda je u tome da, pamteći šta nam je učinjeno, gradimo obrazovanije, pravednije i ljudskije društvo.
Neka je vječni rahmet svim žrtvama genocida u Srebrenici”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.