I TO JE ŽIVOT Izložba plakata u prostoru gradske tržnice Markale

Ali dovoljno je podići pogled.

Iznad redova štandova vise plakati koji ne pozivaju na kupovinu nego na razmišljanje. Oni pričaju priču o četiri decenije umjetnosti, teatru, muzici, književnosti i festivalima koji su Sarajevo učinili prepoznatljivim daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Na mjestu gdje se razmjenjuju namirnice, razmjenjuju se i sjećanja, ideje i kulturna baština.

Nije slučajno što se ova izložba nalazi upravo u prostoru Gradske tržnice Markale.

Prije dvije godine, u okviru obilježavanja četrdeset godina Festivala “Sarajevska zima”, Međunarodni centar za mir, u saradnji s UNESCO-om, postavio je više od četrdeset plakata koji predstavljaju svojevrsnu hroniku jednog od najznačajnijih kulturnih događaja u Bosni i Hercegovini.

Direktor Međunarodnog centra za mir Ibrahim Spahić kaže da svaki od tih plakata predstavlja jedno vrijeme i jednu umjetničku priču.

-Više od četrdeset plakata svjedoči o historiji umjetnosti i kulture koju su stvarali festivali “Sarajevska zima” i “Grad”, kaže Spahić. To je priča o ljudima koji su svojim djelom obilježili kulturni identitet Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Među autorima nalaze se neka od najznačajnijih imena domaće likovne scene. Tu je Čedomir Kostović, autor čuvene pahuljice koja je više od četrdeset godina zaštitni znak “Sarajevske zime”, zatim Šejla Kamerić, Kurt i Plasto, Ismar Mujezinović, autor nagrađivanih olimpijskih plakata iz 1984. godine, ali i brojni glumci, reditelji, baletni umjetnici, operski pjevači i drugi kulturni stvaraoci čiji je rad ostavio dubok trag u kulturnoj historiji zemlje.

Oni koji godinama prate rad Ibrahima Spahića znaju da je upravo ovakav izbor prostora sasvim logičan.

Tokom više od četiri decenije djelovanja gotovo da nije bilo prostora u Sarajevu koji on nije pokušao pretvoriti u mjesto susreta umjetnosti i građana. Trgovi, ulice, parkovi, mostovi, željeznička stanica, industrijski objekti, pa sada i gradska pijaca – sve su to postale pozornice na kojima kultura izlazi iz zatvorenih institucija i postaje dio svakodnevnog života.

To je jedna od njegovih najprepoznatljivijih ideja.

Umjetnost, smatra Spahić, ne smije čekati da joj publika dođe. Ona mora izaći među ljude. Mora ih zateći na putu do posla, tokom šetnje ili kupovine, izazvati njihovu znatiželju i pokazati da kultura nije luksuz nego prirodan dio svakodnevice.

Upravo zato Gradska tržnica  Markale ima posebno mjesto u toj priči.

Ovaj prostor nije samo tržnica. To je jedno od najprepoznatljivijih mjesta Sarajeva, mjesto koje nosi slojevitu historiju grada – od austrougarskog perioda, preko ratnih stradanja, do današnjeg života koji se svakodnevno obnavlja između redova tezgi.

-Željeli smo podsjetiti na vrijednosti koje imamo u našem gradu, kaže Spahić. Tržnica Markale je jedna od tri najstarije institucije koje je izgradila Austro-Ugarska, zajedno sa Prvom gimnazijom i Zemaljskim muzejem Bosne i Hercegovine. To nisu samo zgrade nego mjesta koja i danas žive zajedno sa svojim građanima.

Za Ibrahima Spahića kultura nikada nije bila samo organizacija festivala.

Njegov rad obilježila je stalna potraga za novim prostorima susreta ljudi, umjetnosti i različitih kultura. Zahvaljujući njegovoj energiji Sarajevo je ugostilo hiljade umjetnika iz cijelog svijeta, dok su stotine umjetnika iz Bosne i Hercegovine predstavljene na međunarodnim festivalima, bijenalima i izložbama širom Evrope i drugih kontinenata.

Istovremeno je pokretao inicijative koje su daleko nadilazile festivalske programe. Zalagao se za izgradnju koncertne dvorane, pokrenuo međunarodni konkurs za njeno idejno rješenje, osmislio projekt simboličnog povezivanja Sarajeva i Rima kroz rimsku fontanu u Sarajevu i sarajevsku česmu u Rimu te podržavao brojne projekte koji su trebali trajno obogatiti kulturnu infrastrukturu grada.

Neke od tih ideja još čekaju realizaciju.

-Često zaboravimo vlastite projekte, govori Spahić. Još nemamo koncertnu dvoranu, rimska fontana nije izgrađena. Ali ideje ne zastarijevaju. One čekaju vrijeme u kojem će biti prepoznate.

Njegov optimizam, uprkos brojnim preprekama, ostao je gotovo zaštitni znak njegovog djelovanja.

Govoreći o ovogodišnjem Festivalu “Grad“, koji će biti održan od 29. augusta do 21. septembra koji je posvećen Kulinu banu, Spahić najavljuje temu metamorfoze.

-U prirodi svi poznajemo metamorfozu biljaka, cvijeća i insekata, objašnjava Spahić. Međutim, čovjek također prolazi kroz svoje unutrašnje promjene i upravo o tome želimo govoriti kroz umjetnost.

Promjena nije, kaže, samo biološki proces koji vidimo u prirodi. Ona se događa i u društvu, i u čovjeku, i u kulturi.

To je misao koja zapravo opisuje i njegov način rada.

Svaki novi prostor pretvoren u galeriju, svaka ulica koja postane pozornica, svaka tržnica na kojoj se pojavi umjetnička izložba predstavlja malu metamorfozu grada.

Zbog toga se može reći da Ibrahim Spahić nije samo organizator kulturnih manifestacija nego čovjek koji već decenijama pokušava promijeniti način na koji građani doživljavaju umjetnost. Njegova najveća ideja nije festival, nego uvjerenje da kultura pripada svakome i da joj vrata ne smiju biti zatvorena.

Na kraju razgovora izgovara rečenicu koja zvuči kao životni moto.

-Jedino što je važno jeste da ono što ste uradili možete potpisati. Ako možete stati iza svog djela, onda ste ostvarili ono što je bilo moguće.

Možda upravo zato izložba u tržnici Markale djeluje tako prirodno. Dok ljudi kupuju hljeb, voće ili cvijeće, oni istovremeno prolaze kroz galeriju. A upravo u tome i jeste smisao Spahićeve kulturne filozofije – da umjetnost ne bude izdvojena od života, nego njegov sastavni dio.

Spahić najavljuje da se već pripremaju novi kulturni sadržaji koji će ponovo izaći izvan uobičajenih galerijskih prostora.

U oktobru će, u prostoru Željezničke stanice u Sarajevu, biti otvorena velika izložba koju priprema arhitekta Hasan Čemalović. Na njoj će učestvovati oko osamdeset arhitekata porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji danas žive širom svijeta.

I taj projekt nastavlja ideju po kojoj je Ibrahim Spahić postao prepoznatljiv – da se kultura ne čeka iza zatvorenih vrata muzeja i galerija, nego da izlazi na ulice, trgove, pijace i željezničke stanice, među ljude, tamo gdje svakodnevni život i umjetnost mogu voditi svoj najprirodniji dijalog.