Ed Vulliamy oduševio: "Ja sam iz Amerike, vodite me u Bosnu"

Vulliamy piše o BiH kao zemlji koja je zahvaljujući fudbalu ujedinila svoju dijasporu, osvojila srca Amerikanaca i još jednom pokazala da reprezentacija predstavlja ono što politika često nije uspjela.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

“Ja sam iz Amerike, Vodite me u Bosnu!”

Ove sedmice fudbal je ponovo postao način na koji Bosna pretvara noćne more u predivne snove. Potencijalno, ovoga puta, u snove koji će se zaista ostvariti.

Ono što se događa u Sjedinjenim Američkim Državama pravo je čudo koje mi tjera suze radosnice na oči, a to mi se nije često događalo tokom 35 godina koliko pišem o Bosni.

Došlo je vrijeme da ne plačemo, nego da uzvikujemo od ponosa i radosti. Došlo je vrijeme kada svi na planeti napokon tačno znaju ko smo – napokon, i bilo je krajnje vrijeme.

Ono što se događa u Americi nije samo afirmacija Bosne – našeg tima i naših navijača – iako to svakako jeste. Nije riječ samo o tome kako su Bosna i Bosanci spasili fudbal od njegovih najgorih strana – nasilja i novca – i podsjetili svijet na fudbal u njegovom najluđem i najljepšem izdanju.

Bosna je osvojila srca Amerike

Riječ je o tome kako su mlada i briljantna reprezentacija Bosne i Hercegovine, zajedno s dobrodušnim, ali strastvenim navijačima, osvojili srca Amerike i Kanade, zemalja domaćina. Svaki moj američki prijatelj – a ima ih na desetine – zaljubio se u BiH i Bosance. Razgovarao sam i s ljudima koji sve ovo prate iz Meksika i koji bi željeli da i njih posjete Bosanci, naši ljudi, naša braća i sestre, majke i očevi, lijepe žene i zgodni momci, Mujo i Suljo, bilo da dolaze iz domovine ili iz njenog trećeg najvećeg grada, St. Louisa u Missouriju, ili iz bilo kojeg dijela dijaspore.

Dijaspora koja nikada nije zaboravila

Dijaspora koju je nasilje razbilo, politika izdala, a diplomatija rasula širom svijeta. Ljudi koji su nastavili živjeti tiho, nikada ne zaboravljajući, ali radeći ono što je trebalo raditi iz dana u dan – vrijedno radeći da plate račune, kredit ili kiriju i prehrane svoju djecu. To je priča o teškom radu svakog imigranta.

Zajednica rasuta širom svijeta, gotovo zaboravljena sve do sada. Bosna je odjednom postala svima omiljena zemlja.

Zahvaljujući Barbarezovim momcima. Zahvaljujući Zmajevima. Zahvaljujući ikoni i vođi tima, veličanstvenom Edinu Džeki. Zahvaljujući svakom od onih 26 igrača, od kojih su neki tek izašli iz škole. Zahvaljujući svima na stadionima i ispred velikih ekrana širom zemlje. I zahvaljujući jednoj pomalo luckastoj pjesmi o odlasku u Ameriku, koja je sada dobila novu verziju.

Prijatelj mi kaže da u jednom baru u Las Vegasu redovni gosti pjevaju: “Ja sam iz Amerike / Vodite me u Bosnu!”

Sjećanje na 2014. godinu

Prije dvanaest godina napisao sam najčitaniji tekst u svojoj, nazovimo to tako, novinarskoj karijeri, koju je Bosna u velikoj mjeri oblikovala – i na bolje i na gore. Nakon što ga je podijelio Edin Džeko, a potom ga ponovo podijelio, odnosno “retvitovao”, zaštitno lice britanskog fudbala Gary Lineker, tekst je govorio o reprezentaciji koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, bio je svojevrsna oda Džeki kao nacionalnom heroju, ali i mnogo više od toga.

Pisao sam o tome kako je fudbalski teren bio jedini funkcionalni multietnički organizam u zemlji. Kako sam tada napisao, uprkos svoj farsi bosanske politike – pa čak i fudbalskog saveza:

“Ne može postojati etnički veto na dodavanje iz odbrane hrvatskog igrača Tonija Šunjića prema kapitenu i vezisti, bosanskom Srbinu Zvjezdanu Misimoviću, a zatim prema superzvijezdi Edinu Džeki, muslimanu.”

Preživjeli iz Srebrenice Asmir Selimović to je najbolje objasnio: “Teren je mjesto gdje se Bosna zaista događa. To je jedini tračak nade koji pokazuje ko smo zapravo. Na fudbalski teren ne možete donijeti svu onu glupost. Za nas je reprezentacija Bosna. Tako bi Bosna trebala izgledati – sva tri naroda zajedno.”

“To nije bio samo gol”

Ali taj tekst govorio je i o nečem drugom. Govorio je o tome koliko sve ovo znači, imajući u vidu strašnu historiju koju svi poznajemo i dijelimo. Da podsjetim na dio tog teksta:

“Bosanski napadač Vedad Ibišević odrastao je kao izbjeglica u St. Louisu. Igrao je za Stuttgart, a upravo je njegov pogodak protiv Litvanije odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo.”

“Bio sam mali, ali ne baš toliko mali”, rekao je Ibišević o ratu.

Ibišević je iz Vlasenice – kao i Selimović, s kojim je kasnije igrao u St. Louisu – i bio je prisiljen pobjeći iz svog rodnog grada 1992. godine. “Vidio sam mnogo, mnogo strašnih stvari”, prisjetio se nakon jednog treninga u Zenici. Njegov otac i amidža su ubijeni, a selo njegovih roditelja sravnjeno sa zemljom. Bio je među sretnicima koji su uspjeli ući u autobus za Tuzlu, a posljednji dio puta morali su prepješačiti pored tijela razbacanih uz cestu.

“Ljudi iz drugih zemalja to ne razumiju”, rekao je. “Za njih je to samo još jedna fudbalska utakmica i gol koji sam postigao samo je gol. Ali nije. Ljudi koji poznaju mene i moju porodicu osjećaju isto: to nije samo gol. To je mnogo više od toga. To je cijela priča.”

Svi znamo da je to bila “cijela priča”. I jeste opet. Samo što je ovoga puta riječ o jednoj novoj generaciji.

Nova generacija nosi istu priču

Pogledajte Kerima Alajbegovića, koji je postigao pogodak protiv Katara nakon što je hladnokrvno realizovao penal protiv najboljeg golmana svijeta, Gianluigija Donnarumme, i odveo nas tamo gdje smo danas. On još nije bio ni rođen kada sam prvi put gledao Edina Džeku kako igra i postiže pogodak za Bosnu i Hercegovinu na Koševu, one vrele ljetne noći protiv Turske 2007. godine.

Ne mogu napisati istu priču dva puta. Zato sam molio studente novinarstva i druge kolege da napišu svojevrsni drugi dio, nastavak. Da razgovaraju sa Sergejem Barbarezom, Kerimom Alajbegovićem i “Messijem iz Milwaukeeja” Esmirom Bajraktarevićem.

Samo zamislite. Ibišević je preživio masakr svoje porodice u Vlasenici. Fantastični Bajraktarević sin je majke koja je pobjegla iz srebreničkog masakra. On je, u najljepšem smislu, sasvim američko dijete, rođeno u Wisconsinu. Ali igra za domovinu. Kao i Džeko, koji je odbio ponude Češke i Njemačke da nastupa za njih, Bajraktarević je odlučio predstavljati Bosnu i Hercegovinu umjesto zemlje u kojoj je rođen. Odabrao je pripadnost.

Kako je sam objasnio, svojim potpuno američkim naglaskom: “To je zemlja u kojoj su rođeni moji roditelji… To je mala zemlja, zato je kao porodica. To je najljepši osjećaj.”

Da, Esmire: “To je cijela priča.” Priča koja je počela prije nego što si se rodio. Priča o najgorem masakru na evropskom tlu nakon Trećeg Reicha, iz kojeg je tvoja majka – neka je Bog blagoslovi – uspjela pobjeći kako bi te rodila u zemlji protiv čije reprezentacije danas igraš na Svjetskom prvenstvu. Malo je vjerovatno da je, bježeći iz tog pakla, mogla zamisliti ovakav trenutak.

Ali pretpostavljam da novinari danas jednostavno više ne razmišljaju na taj način. Koliko ja znam, taj nastavak priče nikada nije napisan. Zato ga sada pokušavam napisati ja, frustrirajuće daleko od svega što se događa.

Bosna i dalje jeste ono što pokazuje reprezentacija

Asmir Selimović je tada rekao da je fudbalski teren mjesto gdje se Bosna zaista događa. To vrijedi jednako danas kao i tada.

Evo nas danas. Milorad Dodik odbija podržati reprezentaciju Bosne i Hercegovine i poziva druge da učine isto. A ko postiže prvi pogodak Bosne na ovom prvenstvu, protiv Kanade? Jovo Lukić. Srbin. Ko je u toj jednačini simbol napretka, a ko jadne zaostalosti? Mladi, hrabri napadač Universitatea Cluj iz Rumunije ili moćni, ali jadni sektaški političar?

Evo nas ponovo. Gradonačelnik Viteza insistira da ne bude javnog gledanja utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine. A njegov sugrađanin, također bosanski Hrvat, odgovara na društvenim mrežama da ima veliki ekran i dovoljno mjesta u svom dvorištu za svakoga ko želi doći i navijati za momke, uključujući i sjajnog stopera Nikolu Katića, Hrvata.

Selektor i fudbalska legenda Sergej Barbarez ima oca bosanskog Srbina i majku koja je napola Hrvatica, napola Bošnjakinja. Savršen vođa jedne predivno ujedinjene bosanske reprezentacije.

Kao i 2014. godine, nakon što je farsično podijeljeni Fudbalski savez morao biti reformisan kako bi Bosna i Hercegovina bila vraćena u UEFA-u i FIFA-u, reprezentacija je – kako je rekao Selimović – više BiH nego sama BiH. Ona ponižava sektaše sa svih strana.

Ahmed Burić: “Reprezentacija je postala bolji dio društva”

Ahmed Burić, jedan od najpoznatijih bosanskih pjesnika, muzičara i pisaca, između dvije utakmice odlazi na koncert Davida Byrnea u Puli. Na tom putu kaže: “Nikada nisam mislio da ću reći kako je fudbalska reprezentacija bolji dio društva, ali sada to zaista jeste.”

Dodaje: “U svijetu koji je ostao bez smisla, to znači mnogo. Možda čak i više nego što sada možemo shvatiti.”

Burić zatim govori o ljubavi prema domovini koju nosi ova reprezentacija, sastavljena uglavnom od djece iz dijaspore. “Ova djeca su sinovi izbjeglica koji su prošli težak život prve generacije imigranata. Njihovo samopouzdanje nije narušeno korupcijom i klijentelizmom koji vladaju u njihovoj domovini, koju vole na jedan apstraktan način. I upravo se to vidi na fudbalskom terenu.”

“Ljudi su plakali od sreće”

Kako li je tek onima koji su tamo. Među onima koji prate reprezentaciju nalazi se i Mubina van Veen-Isović, nećakinja Safeta Isovića, velikana sevdalinke – ne toliko poznavalac igre koliko, jednostavno, dio bosanskog naslijeđa i bivša počasna konzulica Bosne i Hercegovine u Luksemburgu.

“Već po dolasku u Toronto i Los Angeles, a posebno u Seattle, osjećala se posebna emocija na ulicama i u zraku, koja je postajala sve snažnija kako se približavala utakmica”, kaže ona.

“Ta emocija potom je zahvatila i ljude koji su samo posmatrali sve oko nas – osjećaj zajedništva i prijateljstva nije postojao samo među navijačima Bosne i Hercegovine nego i među Amerikancima i pripadnicima brojnih drugih naroda.”

Dodaje: “Sve te emocije eksplodirale su poput vulkana nakon pobjede nad Katarom. Ljudi su plakali od sreće – i zbog ponovo rođene nade u bolje sutra, ovdje pred našim očima.”

Damir Šagolj: “Cijelo društvo je odjednom oživjelo”

Dobitnik Pulitzerove nagrade Damir Šagolj, strastveni ljubitelj fudbala, ovih dana sa sinom Leonom skuplja svoj prvi album Panini sličica. Istovremeno priprema ovogodišnji festival WARM – War, Art, Reporting, Memory – i kaže da je neobično baviti se ratovima prošlosti i sadašnjosti dok Sarajevo živi ovakvu euforiju.

“Sve ovo donijelo je neku prokleto ludu, radosnu energiju društvu koje inače funkcioniše na prazno.”

Prisjeća se jednog sasvim običnog odlaska u općinu. “Otišao sam u općinu da završim neke poslove. Obično su svi tamo namrgođeni i nervozni. Ima jedna gospođa zbog koje uzdahneš čim se probudiš ako znaš da je tog dana moraš vidjeti.”

Ali ovog puta bilo je drugačije. “Sada svi nose dresove ovog ili onog igrača, svi su fantastično raspoloženi, ljubazni i sretni. Većina ih je pomalo punačka i nose dresove koji su im malo pretijesni, pa je cijela scena istovremeno smiješna i predivna.”

“Ovo su unuci rata”

Šagolj kaže da vidi veliku razliku između ove i prethodnih generacija. “Ovo su unuci rata, a ne djeca rata.” Većina njih rođena je u dijaspori. “Naše rane su još otvorene. Oni imaju lakoću koju mi nemamo. Manje su opterećeni prošlošću. Mogu zagrliti Srbe i jedni druge, jer su jednostavno dio jedne predivne reprezentacije.”

Dodaje kako ovo nije samo posljednje veliko poglavlje Edina Džeke. “Da, ovo jeste Džekin posljednji ples, ali mi istovremeno gledamo ove fantastične osamnaestogodišnjake. Zato se ovdje ne radi samo o sadašnjosti nego i o budućnosti. Upravo je u tome sva ljepota.”

BiH okreće historiju naglavačke

Bosna je mala zemlja, zapravo veliko selo. Jedan od najstrašnijih aspekata genocida bila je njegova jeziva bliskost: ljudi su poznavali one koji su ih mučili, silovali i ubijali. Zmajevi na Svjetskom prvenstvu tu bliskost okreću naglavačke. Prkose joj. Pretvaraju je u nešto radosno i afirmativno. Bosna je zemlja koja šalje svoju reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, ali samo bliski prijatelji poznaju igrače – odnosno njihove roditelje, djedove i nane – još iz školskih klupa.

Ljudi koji su se ovog ljeta vratili u Bosnu povezani su u dva smjera: preko velikih ekrana i televizora s Amerikom, ali i sa vlastitim naslijeđem i zajednicom. Moja draga prijateljica Rejhana Hadžić trenutno je u Kaknju i prije utakmice protiv Katara poslala mi je predivnu poruku o Ivanu Šunjiću:

“Ne znam jesam li ti ikada rekla, ali Šunjić je iz Kaknja. Njegov djed bio je moj profesor matematike, a njegov ujak Jakša jedan od mojih najbližih prijatelja. Jakša je živio u Londonu, ali je, nažalost, preminuo. Fudbal je poznavao kao enciklopediju. Sjedili bismo zajedno i gledali utakmice; znao je svaku statistiku, svaku utakmicu. Samo zamisli koliko bi danas bio ponosan. Znam da bi bio u Americi i navijao za Šunjića. To je samo podsjetnik koliko je Kakanj snažan.”

I zaista jeste, i nesumnjivo se internetom šire slične poruke ljudi koji se prisjećaju svojih najmilijih – kao što je, recimo, priča o samohranoj majci iz Mauritanije, Fatimati Dembélé, koja je svog sina podigla kao imigranta na oronuloj periferiji Vernona, u sjeveroistočnoj Francuskoj. To je tačno i pošteno, ali ja te ljude ne poznajem. Poznajem, međutim, nekoga kome je matematiku predavao djed Ivana Šunjića. Kakva je to nevjerovatna životna priča!

A ima još. “Šunjićev djed i njegova supruga porijeklom su iz Crne Gore, ali su život izgradili u Kaknju, gdje su rođena njihova djeca Aleksandra, Šunjićeva majka, i Jakša. Šunjićev otac je bosanski Hrvat iz Kraljeve Sutjeske, jednog od historijski najvažnijih mjesta u Bosni, povezanog s bosanskim kraljevima i kraljicom Katarinom. Svi ti različiti korijeni spojili su se u jednoj porodici, a zatim u jednom igraču koji predstavlja Bosnu i Hercegovinu. To je ono što ovu priču čini tako posebnom.”

Čovjek iz Omarske koji je dočekao Bosnu na najvećoj sceni

Kada sam 5. augusta 1992. godine ušao u logor smrti Omarska – dan koji je promijenio moj život i učinio me nepovratno “Bosancem” – samo je jedna osoba pristala govoriti pred kamerama ITN-a koje sam pratio. Sjedio je, vidljivo preplašen, sa svojom rijetkom supom od graha.

“Ne želim govoriti laži, ali ne mogu govoriti ni istinu”, rekao je.

Godinama sam se pitao da li mu je ta rečenica spasila ili oduzela život, sve do skupa solidarnosti koji je 2008. godine organizirao Paddy Ashdown. Tada je u salu ušlo lice koje sam odmah prepoznao. Zamalo nisam pao sa stolice.

Džemal Paratušić danas živi s porodicom u Borehamwoodu, a njegova kćerka Aldijana “upravo se vratila avionom iz Los Angelesa i Seattlea. Sada spava, ali jedva čekam da se probudi kako bih čuo sve o tome”, kaže Džemal.

“Kada gledaš fudbal, zaboraviš politiku. Nevjerovatno smo ponosni na ovu mladu reprezentaciju. Svjetsko prvenstvo ujedinilo je Bosnu – djecu, odrasle, sve. Na kratko vrijeme fudbal spaja Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve koji su rođeni u našoj lijepoj domovini, ali i nove generacije Bosanaca rođene širom svijeta. Spaja one koji su ostali i one koji su zbog rata morali otići.

Da, ovo jeste povezano s ratom. Ja sam jedan od onih koji su morali pobjeći iz svoje zemlje i izgraditi novi život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali, kao i mnogi drugi, nikada nisam prestao nositi Bosnu u svom srcu.”

Šta god da se dogodi, BiH je već pobijedila

Džemal ne voli riječ “dijaspora”. Više voli riječ “prognanici”.

“Sada se svi molimo za isto”, nastavlja on. “Dobar rezultat. Ali, pobijedili ili izgubili, mi smo uvijek uz njih.”

“Ovo Svjetsko prvenstvo za mene je posebno emotivno”, dodaje. “Moja kćerka je bila tamo i ponosno navijala za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Kada vidim kako nova generacija s tolikim ponosom prihvata svoje naslijeđe, srce mi je puno i podsjeća me da ljubav prema Bosni živi kroz našu djecu.”

U međuvremenu se Aldijana probudila nakon dugog leta.

“Ne postoje riječi kojima se mogu opisati emocije kada vidiš zastavu svoje zemlje na nekim od najvećih stadiona na svijetu, razvijenu tako da je cijeli svijet vidi, i stadion ispunjen plavo-žutim bojama kako pjeva: ‘U ovom gradu ja nemam nikoga.’

Ne mogu biti ponosnija na naš tim koji je ujedinio cijelu naciju kroz ljubav prema sportu. Ponosna sam što dolazim iz Bosne i Hercegovine, zemlje ljiljana. Moja djeca, rođena u Velikoj Britaniji, ponosno kažu da su Bosanci, a ovo Svjetsko prvenstvo omogućilo je da nas cijeli svijet vidi onakvima kakvi zaista jesmo”.

Američki prijatelji kažu mi da bi se pomalo luckasta pjesma “Take Me to Bosnia”, koja se ovih dana pjeva po barovima širom Sjedinjenih Američkih Država, mogla čuti čak i među domaćim navijačima na stadionu u San Franciscu.

Naravno, Amerikanci će strastveno navijati za svoju reprezentaciju, kao što ćemo i mi za našu.

Time će pokazati koliko su besmislene tvrdnje da je ovo “Svjetsko prvenstvo Donalda Trumpa”. I američki i bosanski fudbaleri, kao i njihovi navijači, pokazat će da su fudbal uopće, a posebno Svjetsko prvenstvo, mnogo veći od svega čemu se Donald Trump može nadati. Pokazat će kako fudbal spaja ono što on pokušava – i ne uspijeva – podijeliti.

Da, postoji nešto posebno u ovoj utakmici. Kao što postoji nešto posebno u ovom trenutku. Na neki način tužno je što moramo igrati protiv domaćina koji su nas toliko zavoljeli i što neko mora izgubiti.

Ali, kako kaže Džemal, “šta god da se dogodi, sve je ovo već bonus.”

Kakav god bio rezultat, znamo da je samo prisustvo Bosne i Hercegovine u San Franciscu najbolji primjer fudbala kao metafore za ono najbolje u ljudima. To je potvrda jedne, makar privremeno, ujedinjene Bosne i Hercegovine, koju predstavlja grupa inspirativnih mladih ljudi, voljenih i obožavanih od navijača na stadionu i širom svijeta. Grupa mladića, njihovih navijača i njihove zajednice koja je, potpuno zasluženo, osvojila srca svijeta.

(U znak sjećanja na Nedžada Sladića, mog bosanskog fudbalskog partnera, borca Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, pacifistu, građanina Autonomne Republike Džidžikovac i velikog zaljubljenika u dobar fudbal, s kojim sam radio na tekstu iz 2014. godine. Jedinog čovjeka s kojim je bilo moguće pogledati prvo poluvrijeme utakmice Željezničar – Tuzla na Grbavici, zatim taksijem Samir & Emir stići na drugo poluvrijeme utakmice Sarajeva na Koševu iste večeri. Prerano nas je napustio, ali vjerujem da danas utakmice gleda iz onog nebeskog sportskog bara, na najvećem ekranu od svih, zajedno s ujakom Jakšom i mnogima drugima koji bi trebali biti ovdje s nama, dolje, među nama smrtnicima.)