Angažirana kao asistentica u inkluzivnom obrazovanju, Heldić Smailagić uporno se zalaže za inkluzivno društvo, a dokaz tome je i njena knjiga ‘Bajka za majke’. Junak prve bajke u toj knjizi je njen sin Kenan kojeg je imenovala u Kralja Dobricu poznatog po vedrini, iskrenosti i sposobnosti da povezuje ljude. Nastupa zajedno sa njim hrabro i ponosno.
Osnovali su i umjetničku inkluzivnu grupu ‘Kraljevstvo Dobrica’, a sudjeluju na brojnim festivalima u BiH i regiji.
– Kraljevstvo Dobrica je prostranstvo ljubavi, poštovanja i empatije u koje su svi dobrodošli. Kraljevstvo trenutno broji sedam članova, ali njegova porodica neprestano raste. Njihov simbol je suncokret. Nose ga kao znak podrške osobama s nevidljivim izazovima, za sve male i velike borce – naglasila je Heldić Smailagić, u razgovoru za Fenu.
Ističe da su tako, ranije ovog mjeseca, nastupili na Međunarodnom festivalu uličnih zabavljača TrotoArt u Banjaluci. Za Kenana (Kralj Dobrica) i njegove prijatelje taj magični inkluzivni poduhvat nije bio samo umjetnički program.
– Bio je to praznik dobrote, mašte i zajedništva, potvrda da ljubav, igra i prihvatanje različitosti imaju moć da povezuju ljude svih generacija. Kraljevstvo Dobrica vjeruje da različitosti obogaćuju svijet i da dobrota, mašta i prijateljstvo mogu povezati ljude svih uzrasta – kazala je.
Heldić Smailagić koristi i društvene mreže da bi promovirala inkluziju, empatiju i ljubav. Sve to izražava na stranica ‘Čarobna igra ljubavi’, nastaloj na Svjetski dan osoba s invaliditetom. Brojni su, kaže, posjetioci te stranice.
Za ‘Bajke za majke’ kaže da je terapijska knjiga namijenjena djeci i roditeljima, edukativni materijal zasnovan na naučnim postulatima.
Društvena relevantnost i pedagoško-psihološka funkcija čini taj rukopis značajnim doprinosom savremenoj inkluzivnoj književnosti. Na poseban način afirmiše različitost kao vrijednost, majčinstvo kao proces rasta i razvoja, a dijete kao subjekt punog dostojanstva.
Zamišljena kao putovanje kroz svijet bajki, ta knjiga nije bijeg od stvarnosti nego pomaže razumijevanju stvarnosti i, kako je kazala autorica, ima mnogo skrivenih poruka.
Junaci priča imaju neku od bolesti, stanja ili prolaze kroz velika iskušenja koja nose rizike. Prikazujući ih kao likove iz bajki, Heldić Smailagić je željala da posebno istakne njihovu hrabrost da se suoče sa izazovima, gubicima, neprihvaćenošću i potrebi da budu voljeni.
Bajke je koristila kao način da pokaže i to da različitost nije prepreka, nego prilika da naučimo voljeti, razumjeti i graditi svijet u kojem ima svako svoje mjesto.
Heldić Smailagić ima želju da ta knjiga dođe i do majki/porodica tipične djece da bi im, kroz tu umjetničku formu, objasnila šta je to epilepsija, Down sindrom, autizam, cerebralna paraliza, hemofilija…
Posebno je to važno za porodice u kojima, uz atipičnu, žive i tipična djeca koja često pate jer su svjesna da majke provode više vremena sa njihovim bratom ili sestrom. Ni majkama nije lako zbog toga, ali, kako je kazala, moraju sa tim živjeti.
– Empatija počinje znanjem, na tome je potrebno raditi. Često u razredu ima učenika s nekom od poteškoća, treba ih prihvatiti i naučiti nešto od njih – kazala je.
Lično iskustvo mnogo je koristilo Heldić Smailagić u kreiranju te knjige, koju je uradila zajedno sa njenim sinovima – Kenanom i Tarikom. Za Tarika kaže da je tipično ili ‘stakleno dijete’ (braća ili sestre djece s poteškoćama). Tarik je napisao sedam priča, tokom svog odrastanja, među kojima su priče o zmiji koja ne govori i žirafi koja ima manji vrat.
– Tad sam shvatila da Tarik mnogo toga osjeća, ali to ne izgovara. To je jedna od odlika ‘staklene djece’. Kenan je napisao dvije priče. Prva je nastala kad je imao devet godina, sad je njegov vokabular mnogo bogatiji. Druga je njegovo pismo svijetu koju je majka sastavila iz njegovih motivacionog govora. To je dokaz da ne treba odustati – kazala je.
Naglašava da je njen sin Kenan nosilac stipendije za društveni aktivizam i javne nastupe, ‘gdje približava svijet neurodivergentnih osoba drugima’.
Heldić Smailagić vjeruje da umjetnost može mnogo doprinijeti razvoju osjećaja, prema drugom i drugačijem. Kako je kazala, dosta se piše i stvara o djeci s poteškoćama, ali rijetko u formi poput te koju ona koristi tzv. biblioterapija.
– Treba što više da pišemo i pričamo u toj formi – poručila je.
Po definiciji, neurodivergentnost se odnosi na činjenicu da mozgovi nekih ljudi funkcioniraju, uče i obrađuju informacije na načine koji se razlikuje od onoga što se smatra tipičnim za njihove godine. Sama po sebi nije dijagnoza, krovni je pojam koji opisuje prirodne varijacije u ljudskom genomu koje rezultiraju različitim načinima razmišljanja i doživljavanja svijeta (poput poremećaja iz spektra autizma, poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD), disleksije…).
– Neurodivergentnost je sposobnost povezivanja različitih tema, veže se za kreativnost, potencijal, genijalnost. Uz neurodivergentnost ide znak beskonačnih mogućnosti i potencijala koje naše društvo još ne prepoznaje. Slično je i sa drugim osobama s invaliditetom – kazala je. Zato se, kako je kazala, te osobe najbolje osjećaju u prirodi posebno pored vode jer se tamo osjećaju prihvaćenima.
Knjiga ‘Bajke za majke’ obuhvata više od 20 bajkovitih tekstova koji se odnose na djecu i mlade s ADHD-om, disleksijom, disgrafijom, cerebralnom paralizom, autizmom, Down sindromom, epilepsijom, hemofilijom, multiplom sklerozom…, uz nekoliko autobiografskih proza.
Edina Heldić Smailagić (1982.) iz Banjaluke je književnica, magistrica psiholoških znanosti i aktivistica. Njezina najznačajnija djela su ‘Benjaminovo pismo’ – dirljiva knjiga koja istražuje izazove roditeljstva, nadu i ljubav, inspirirana osobnim iskustvom majčinstva djeteta s poteškoćama u razvoju.
Autorica je i zbirki poezije ‘Tajna klopka’, ‘Čarobna igra ljubavi’ i ‘U ime Boga je moja majka’. Kao psihologinja piše o društvenim temama, roditeljstvu i pravima djece s poteškoćama. Njezin rad često naglašava umjetnost kao oblik terapije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.