O saradnji sa Halidom Bešlićem, Nikola Idžan, govori:
– Možda danas pomalo neskromno zvuči, ali za prvu Halidovu afirmaciju ima zasluge i moja malenkost. Poslije pjesama na početku karijere („Sijedi starac, snimljena 1981. g. i „Pjesma o njoj“, 1982.) uslijedila je „eksplozija“, numera „Neću, neću, dijamante“, 1984. godine. Odmah sam osjetio da će to biti veliki hit i Halida sam pozvao da bude gost na koncertima Mitra Mirića, koji je već tada bio popularan pjevač narodne muzike jer je pobjeđivao na najvećem i najpoznatijem festivalu narodne muzike u Jugoslaviji – „Ilidži“ („Poslednja stanica“, prva nagrada stručnog žirija“, 1979. g, „Dobra stara Baščaršijo“, 1980, „Umreću bez tebe nevero moja“,prva nagrada publike, 1980.). I bio sam u pravu iste godine pjesma „Neću, neću, dijamante“ koju je komponovao njegov saradnik, Nazif Gljiva, postao je jedna od najvećih hitova u Jugoslaviji 1984. godine.
-U ekipi na turneji te 1984. g. bili su i Snježana Komar, sa kojom je Halid snimio i duet, Nazif Gljiva, koji je bio zadužen za šale, priče i pjesmu. Među gostima je bio je i humorista Osman Džiho. Tokom višednevne turneje obišli smo skoro cijelu Jugoslaviju. Najprije smo održali više koncerata u Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini …
Beograd je posebno obožavao Halida, zar ne?
– Beograd je posebno cijenio Halida, ne samo zbog odličnih pjesama već i zbog svoje skromnosti, jednostavnosti u komunikaciji, iskrenosti. Bio je ikona. Već te godine kada je izašla pjesma „Neću, neću, dijamante“ bio je pozvan da učestvuje na „Mesamu“ (Međunarodni sabor muzike). Sljedeće godine je bio pobjednik na beogradskom „Poselu 202“, koju je organizovao Radio Beograd 202 na Beogradskoj tvrđavi. A vrhunac je bio njegov solistički koncert 1988. g. u Beogradu u hali „Pionir“, kada je nastupio pred 8.000 gledalaca!
Da li si nekad sa Halidom imao nesporazum?
– Sa njim sam lako nalazio riječi, lako smo se dogovarali. Bio je duša od čovjeka. Gljiva je bio taj koji je često uskakao u razgovor i zbijao šale. Kad je bilo riječi o honoraru znao je u šaljivom tonu, namigujući mi, reći: „Daćemo i tesaru (misleći pritom na Halida koji je kao mladić bio građevinski radnik, prim. aut.) neki honorar. Naravno, Halida sam uvijek po dogovoru ispoštovao, nikad nije imao primjedbu na moj odnos prema njemu.
Bio ti je gost na obilježavanju četrdesete godišnjice karijere u restoranu na jezeru Modrac.
– Da, svoju veličinu Halid je pokazao kada je bio gost na koncertu 28. aprila 2011. godine u restoranu na jezeru Modrac, kraj Tuzle, kada sam obilježavao četrdeset godina karijere. Kad sam ga pozvao da dođe bez pogovora i bilo kakvog uslovljavanja je došao. Tada su na tom mom slavljeničkom koncertu bili Mirolsav Ilić (sa kojim sam započeo dugogodišnju saradnju), Šemsa Suljaković, Viki Miljković, Asim Brkan. Sve same veličine. U restoranu smo se tada zadržali skoro do zore, pričali, evocirali uspomene iz mladosti. Jer vrijeme osamdeseetih godina prošlog vijeka kada je cvjetala jugo-estrada, ne vjerujem da će se ikada više ponoviti. To je vrijeme za nezaborav, za anale.
Bio si u Sarajevu na komemoraciji.
– Bio sam zatečen njegovim prerano odlaskom sa životne scene. Znao sam da se poslednjih godina imao zdravstvenih probllema, ali sam vjerovao u njegovu snagu i optimizam. Sa njegovim prijateljem Miroslavom Ilićem, sa kojim se mnogo družio osamdesetih godina, bio sam u Sarajevu na komemoraciji, izrazili smo saučešće porodici i položili cvijeće. Danas se sa sjetom i ponosom sjećam legende, Halida Bešlića, pjevača i velikog čovjeka i umjetnika, sa kojim sam godinama uspješno sarađivao i koji je ostavio veliki i neizbrisivi trag u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj muzici.
Tekst: Zoran JAKŠIĆ. Fotografije: Z. Jakšić i lični arhiv N. Idžana
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.