Eksumacija njihovih posmrtnih ostataka, uključujući i posmrtne ostatke Džeme Hadžića, obavljena je u oktobru 1996. godine. Nakon tada dostupne, vizuelne identifikacije, žrtve su ukopane na mjesnom mezarju u Tihovićima. Porodice su, barem formalno, dobile mjesto na kojem mogu proučiti Fatihu i pronaći tračak smiraja.
Međutim, rat ne prestaje onog trenutka kada utihne oružje. On nastavlja živjeti kroz neizvjesnost, kroz nepotpune istine i kroz kosti koje godinama čekaju da budu pronađene i prepoznate.
Naknadni pronalasci dijelova skeleta ubijenih mještana otvorili su nova pitanja i stare rane. Reekshumacije provedene 2020. godine, s ciljem DNK identifikacije i kompletiranja posmrtnih ostataka, pokazale su svu složenost i bol ovog procesa. Utvrđeno je da se u pojedinim mezarima nalaze izmiješani posmrtni ostaci više osoba — što je, osim tehničkog izazova za forenzičare, predstavljalo dubok emocionalni potres za porodice.
Za mnoge od njih, to je značilo ponovno suočavanje s gubitkom — kao da su svoje najmilije izgubili još jednom.
Identifikacija posmrtnih ostataka žrtava rata u Bosni i Hercegovini predstavlja dugotrajan, složen i često bolan proces. Masovne i sekundarne grobnice, premještanje tijela s ciljem prikrivanja zločina, kao i protok vremena, dodatno otežavaju precizno utvrđivanje identiteta. U takvim okolnostima, DNK analiza postala je jedini pouzdan način identifikacije, ali i ona zahtijeva strpljenje, dostupnost referentnih uzoraka i dugotrajan laboratorijski rad.
Iza svakog tog procesa stoje porodice — majke, očevi, braća i sestre — koje godinama, pa i decenijama, žive između nade i straha. Njihov život se dijeli na “prije” i “poslije”, ali i na beskrajno “čekanje”. Čekanje jednog telefonskog poziva, jedne potvrde, jedne istine koja će, koliko god bolna bila, donijeti barem mogućnost konačnog oproštaja.
Rezultati procesa identifikacije reekshumiranih posmrtnih ostataka iz mezarja Tihovići, okončanog sredinom maja 2025. godine potvrdili su identitet jedanaest žrtava iz Tihovića. Međutim, identitet Džeme Hadžića tada nije mogao biti potvrđen. Njegovi posmrtni ostaci nisu ponovo ukopani zajedno s njegovim komšijama, što je za njegovu porodicu značilo nastavak agonije.
Džemo je imao svega 23 godine kada je ubijen. Njegov život je prekinut u trenutku kada je tek počeo da se oblikuje — ali njegova priča nije završena tada. Ona se nastavila kroz borbu njegove porodice da pronađe istinu, kroz godine neizvjesnosti i kroz ponovna otvaranja rana.
O traumama njegove porodice, koja ga je već jednom ukopala i ispratila, pa zatim bila suočena s mogućnošću da to nije bio on, teško je govoriti. To je bol koja nadilazi riječi — bol koja ne prestaje, već se mijenja, produbljuje i traje.
Tek prije nekoliko dana, u prosekturi Gradskog groblja u Visokom, na osnovu DNK analize, konačno je potvrđen njegov identitet. Time je okončana jedna od brojnih potraga koje svjedoče o razmjerama tragedije i upornosti porodica da dođu do istine.
Ukop njegovih posmrtnih ostataka bit će obavljen 4. jula ove godine, u okviru obilježavanja Dana porodica nestalih Općine Vogošća. Tako će se Džemal Hadžić, 34 godine nakon što su ga zločinci lišili života, po drugi put vratiti u svoje Tihoviće.
I možda je upravo u tome sadržana surova istina života nakon rata — da se pravda traži decenijama, da se istina sastavlja iz fragmenata kostiju i sjećanja, i da se mir ne nalazi u zaboravu, već u dostojanstvenom sjećanju i upornoj borbi da svaka žrtva dobije ime.
Za porodice nestalih, identifikacija nije samo administrativni čin. To je kraj jedne beskrajne noći i početak drugačije, tiše boli — boli u kojoj konačno postoji mezar, ime i istina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.