Ovo planinsko selo, na nadmorskoj visini između 950 i 1.150 metara, administrativno je u sastavu opštine Pale i grada Istočno Sarajevo. Iako je udaljeno dvadesetak kilometara od opštinskog centra, Bogovići ostavljaju utisak prostora izvan ubrzanih tokova svakodnevice.
Pišu: Eman Sadiković i Feđa Kulina, studenti treće godine žurnalistike na FPN UNSA
Do Bogovića se danas najčešće stiže preko Pala, starim putem koji prolazi kroz Podvitez, Majdan, Hotočinu i Stajnu, čija trasa još uvijek nije u potpunosti asfaltirana. Nekad je postojala i druga ruta iz Sarajeva: preko Hreše, Brezovica i Sumbulovca, zatim se skretalo ispod Mokroga i nastavljalo sve do ispod samih Crvenih stijena.
Klimatski uslovi u ovom kraju izrazito su planinski. Romanijski prostor obilježen je dugim, snježnim zimama te kratkim i svježim ljetima, što je kroz generacije oblikovalo način života mještana, oslonjen prvenstveno na stočarstvo i skromnu poljoprivredu. Livade i pašnjaci, obrasli gorskom travom i ljekovitim biljem, okruženi su mješovitim šumama crnogorice i bjelogorice.
O nazivu sela se vode polemike. Jedno tumačenje kaže da je selo dobilo ime po tome što djeluje kao da ono dodiruje nebo zbog svog položaja, pa su mještani smatrani „najbližima Uzvišenom Bogu“ – Allahu dž.š. Drugo navodi da su mještani ovog sela vrijedni i Bogu mili. Treće kaže da zasluge za ovaj naziv imaju mještani zbog njihovog bogastva. Bistra i zdrava voda, plodno zemljište za razvoj poljoprivrede, idealno za stočarstvo. Domaćinstvo i gostoprimstvo krasili su ovo selo kroz historiju. Tako je ostalo i do danas…
Bogata historija
Selo Bogovići ulazi u pisane izvore još u drugoj polovini petnaestog vijeka, u vremenu kada je ovim prostorima gospodarila moćna vlastelinska porodica Pavlović, čije je sjedište bilo u gradu Pavlovcu, nedaleko od današnje Prače. U jednom sačuvanom dokumentu s kraja 1427. godine spominje se knez Budislav Bogovčić, a nekoliko godina kasnije, 1432. i 1439, u zapisima se ponovo pojavljuje ime Sanka Bogovčića, vlastelina koji je služio braću Pavloviće upravo na području njihove zemlje.
Bogovići danas broje tek nekoliko desetina stanovnika, znatno manje nego prije ratnih dešavanja. Prema popisu iz 1991, u Bogovićima je tada živjelo 149 ljudi (97 Bošnjaka i 52 Srba), dok prema popisu iz 2013. godine u ovom selu živi 51 osoba (31 Srbin i 20 Bošnjaka).
Ipak, prostor na kojem se selo nalazi nosi slojeve duge i složene prošlosti. O nekadašnjem dinamičnom i bogatom životu na ovom prostoru najbolje svjedoče brojni spomenici kulture kojima kraj obiluje. Samo na prostoru Bogovića nalaze se tri nekropole stećaka, kao i monumentalni nišani iz najranije faze, visoki preko dva metra. U blizini je i „Titova pećina“, mjesto na kojem je Josip Broz Tito boravio u junu 1943. godine. Tu je nastala jedna od njegovih najpoznatijih ratnih fotografija, na kojoj sjedi ranjen, s povijenom i zavijenom rukom, tokom povlačenja nakon bitke na Sutjesci.
Džamija u ovom selu postoji već četiri vijeka. Prvobitna, s drvenom munarom, izgrađena je u 18. vijeku. Više puta je obnavljana. Prve veće popravke urađene su nakon Prvog svjetskog rata, a potom i poslije Drugog, kada je džamija ponovo osposobljena za vjerski život zajednice.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, džematu Bogovići pripadalo je ukupno 338 muslimana (Bogovići 97, Stajna 18, Podloznik 31, Buđ 2, Brnjica 4, Prutine 100, Modrik 86).
Bolna prošlost
Nažalost, agresija na Bosnu i Hercegovinu donijela je Bogovićima sudbinu kakvu su doživjela mnoga bh. sela. U periodu od 1992. do 1995. godine mještani Bogovića i okolnih naselja, u kojima je živjelo bošnjačko stanovništvo, bili su protjerani. Njihova imovina je opljačkana i uništena, a džamija u maju 1992. godine minirana i srušena do temelja.
„Bošnjaci su ostali bez svojih ognjišta, ali je tadašnja vlast sa Pala obezbijedila autobuse kojima su prebačeni u Sarajevo. Otišle su i komšije Srbi koji su tu živjeli – svi su napustili Bogoviće. Selo je ostalo pusto. Džamija je bila zapaljena, a kuće porušene“, govori nam Edis ef. Šahović, bivši imam džamije u Bogovićima koji je u njoj službovao šest godina.
Nakon potpisivanja mira, povratak u Bogoviće tekao je sporo i tiho. Mnogi se nikada nisu vratili, ali oni koji jesu, vratili su se odlučni da ponovo podignu život tamo gdje je bio prekinut. Među njima je i Muharem Memišević, povratnik koji u selu živi skoro tokom cijele godine i jedini kojeg smo zatekli u selu prilikom posjete. On je, kaže, jedan od sedam povratnika koji ovdje žive veći dio godine.
Obnova džamije
Godine 2010. na otvorenju obnovljene džamije u paljanskom selu Podvitez, mještani Bogovića Enver, Omer i Džemko, koji su prisustvovali ovoj svečanosti, došli su na ideju da pokrenu inicijativu za ponovnu izgradnju džamije i u svom selu.
Kako nam je rekao naš sagovornik Enver Šuvalija, glavni pokretač ove inicijative, bivši mještanin Bogovića koji danas živi u Sarajevu, tadašnja opštinska administracija, na čelu s načelnikom Slobodanom Savićem, pružila je punu podršku realizaciji ovog projekta, uz maksimalno olakšavanje svih administrativnih procedura.
„Tada smo aktivno krenuli s pripremnim radovima. Sve odlaske i troškove hrane i goriva finansirali smo mi (bivši) mještani. Svi su se aktivno uključili u izgradnju u skladu sa svojim mogućnostima. Nismo samo mi mještani učestvovali u tome, već i drugi donatori (džemati, privatne firme…) iz drugih gradova“, kaže Šuvalija.
Obnova je tekla sporo, ali složno. Projekat su svesrdno podržali i mještani pravoslavci.
„Svaka pravoslavna porodica dala je od 10 do 100 KM za obnovu džamije“, naglašava Šuvalija.
Izdvajanje finansijskih sredstava, uz veliku dozu entuzijazma mještana i povratnika, doprinijelo je tome da, nakon više od 20 godina od rušenja džamije, vjernici ponovo mogu obavljati svoju vjersku dužnost u svom selu.
Prvi ezan 2013.
Četiri godine nakon pokretanja incijative, u julu 2013. godine, začuo se prvi ezan s nove bogovićke džamije. Tog dana organizovan je i prvi zajednički iftar na kojem je bilo 55 povratnika, održano prigodno predavanje te klanjana zajednička teravija.
Godinu dana kasnije, 28. septembra 2014, obnovljena džamija svečano je otvorena. Od tada do danas, svakog drugog petka (osim u zimskom periodu), nekadašnji mještani koji danas žive u Sarajevu, organizovano i o svom trošku, s velikom ljubavlju dolaze i klanjaju džumu u džamiji koju podigoše na krilima upornosti i želje za povratkom. U prosjeku, džumi prisustvuje 15 klanjača. O njoj brine Muharem Memišević, povratnik kojeg smo već ranije spomenuli.
„Preuzeo sam dužnost u julu 2015. godine. Prvi put sam došao na zavičajni iftar u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo. Dogovorili smo se da dolazim i da se klanjaju džume. Svaku džumu smo klanjali do januara, a kasnije sam dolazio po potrebi, najčešće zbog dženaza. Organizovao se i prevoz iz Sarajeva, pa nas je obično dolazilo petnaestak. Povezanost s ljudima i domaćinima ostala mi je posebno draga i, vjerujte, i danas mi nedostaje, naročito ljeti, kada bismo nakon džume svraćali kod povratnika i malo muhabetili…“, priča nam Edis ef. Šahović, bivši imam džamije u Bogovićima, kojeg za ovaj džemat vežu samo lijepa sjećanja.
Mjesto susreta
Džamija u Bogovićima nije samo mjesto za molitvu vjernika već više od toga – to je mjesto susreta, povezivanja i druženja povratnika.
„Možda će zvučati kao fraza, ali džamija ih je stvarno povezala. Kad danas razgovaram s hadžijom, organizatorom aktivnosti, ili s Kemom, predsjednikom džemata, vidim da su se ranije poznavali samo površno. Gradnja džamije ih je zbližila – počeli su se družiti i u privatnim kućama, djeca su se sprijateljila, supruge iz različitih krajeva su se upoznale. Da nije džamije, mnoge nove generacije ne bi ni znale za svoje selo i svoje porijeklo. Ovako se međusobno dobro poznaju i druže i izvan vjerskih aktivnosti“, kaže Nedim ef. Gondžić, sadašnji imam u Bogovićima, koji je službu preuzeo 2023. godine.
Osim redovnih džuma-namaza, tokom mjeseca ramazana džematlije tradicionalno organizuju po jedan zavičajni iftar i teravih-namaz. Neizostavna manifestacija je, svakako, tradicionalni mevlud koji se organizuje svake godine krajem avgusta ili početkom septembra.
„To su načini da se ljudi okupe, da dođu, klanjaju u džamiji i vide jedni druge“, ističe ef. Šahović.
Osim vjernika koji su porijeklom iz Bogovića, sve je više onih koji na molitvu dolaze „sa strane“, odnosno onih koji nisu direktno vezani za Bogoviće.
„Oko osam do devet ljudi iz Sarajeva, većinom porijeklom iz Bogovića, iznajme kombi i svaki drugi petak dolaze gore. U džamiji ih bude još sedam-osam koji tu žive, pa na džumi ukupno bude oko 15 ljudi. Povremeno im se pridruže još dvoje-troje ljudi koji su ‘sa strane’ – ili imaju rodbinu tu ili su porijeklom iz Bogovića“, govori ef. Gondžić.
Iz Sarajeva u Bogoviće
Tako su neki odlučili ostati u Bogovićima i tu započeti novi život. Jedan od njih Mustafa Velagić, najmlađi stanovnik sela (50), koji je u vrijeme pandemije korona virusa donio odluku da dotadašnju sarajevsku adresu zamijeni za bogovićku. Mještani u šali vole reći da se on „udao“ u ovom selu, s obzirom na to da mu je supruga Amira odatle.
„Ja nisam dugo tu; došao sam kod žene, na njeno imanje. Ovdje smo otkako je počela korona. Oboje smo tada ostali bez posla. Radio sam s bratom koji ima građevinsku firmu. Kada je počela korona, sve je zatvoreno. Žena je radila na održavanju BBI-ja i tada je i ona ostala bez posla. Zato smo odlučili da pređemo ovdje na selo dok se situacija ne smiri. Došli, kupili nešto stoke i ostali“, rekao nam je Velagić.
Iako ima kuću u Sarajevu, gdje su mu majka, kćerka i brat s djecom i suprugom, naglašava da nema namjeru da se vraća u Sarajevo i da je zadovoljan životom u Bogovićima. Posebno ističe značaj džamije u kontekstu zbližvanja i druženja.
Zajedništvo iznad vjere i nacije
„Džamija nas zbližava. Upoznao sam ovaj džemat i ljudi su mi se svidjeli. Ovdje mi je lijepo – imam mir i slobodu. U zrelijim sam godinama i ovakav život mi odgovara. Nemam stresa ni problema, živimo normalno i skromno, onako kako danas u gradu ne bih mogao. Ništa nam, hvala Bogu, ne fali. Zadovoljni smo i slažemo se s komšilukom“, istakao je Velagić.
Naši sagovornici naglašavaju kako je džamija uspejla povezati i zbližiti sve mještane, bez obzira na vjersku i etničku pripadnost.
„Činjenica je da su ljudi gore iz komšiluka koji nisu Bošnjaci, muslimani, pomagali u izgradnji džamije. Kad se održava mevlud, javi se nekoliko komšija nemuslimana da svojim prilozima pomognu onoliko koliko mogu u organizaciji mevluda“, navodi ef. Gondžić.
Prisustvo tenzija i netrpeljivosti su nepoznanice u ovom selu. Pravoslavni mještani uvijek su rado davali svoj doprinos, kako u obnovi džamije, tako i u očuvanju mira i (su)života.
„Pristupni put ka džamiji proširen je preko livade pravoslavne porodice, vodovodne cijevi do džamije provedene su kroz livadu druge pravoslavne porodice. Jedne godine, kad je bio mevlud, pitao sam džematlije da li da emitujemo zvuk preko zvučnika s munare, a oni kažu: ‘Pusti, pusti, jer vole da čuju mevlud, ilahije, učenje Kur’ana…’ Nedavno je bila dženaza jednog džematlije, a nekoliko nemuslimana došlo je da izjavi saučešće“, kazuje ef. Šahović.
Nakon agresije, život se nastavio odvijati kao i prije. Sloga i međusobno poštovanje su ono čega ni danas ne manjka.
„Imam osjećaj kao da se taj prokleti rat nikada nije ni desio. Sve je u redu, slažemo se. Većinom su to stariji ljudi, pomažemo jedni drugima koliko možemo i normalno se živi, bez ikakvih problema“, objašnjava Velagić.
Pitanje budućnosti
Nažalost, Bogovići bi ponovo mogli utihnuti i ostati pusti ukoliko nove generacije prepuste selo zaboravu i ne prepoznaju vrijednost i potencijal naslijeđa koje im je ostavljeno.
„Volio bih da ima više mlađeg naraštaja, to je jedini problem. Sve je dobro dok ima starijih ljudi koje veže rodno mjesto i zavičaj. Umjesto Ekrema sada u safu sjedi njegov sin Senad i to mi je posebno drago. Na soframa ovih ljudi uvijek ima voća i povrća; žele da daju ono što rade i čime se bave, kako bi ljudi i naredni put dolazili“, zaključuje ef. Šahović.
Ipak, prisustvo džamije i povratak dijela mještana pokazuju da Bogovići još nisu sasvim prepušteni tišini i zaboravu. Iako je rat ostavio duboke tragove, život se ovdje, tiho i bez velike pompe, ponovo uspostavio. Obnovljena džamija više je od vjerskog objekta – ona je dokaz da zajednica, kad ima želju i viziju, međusobno povjerenje i podršku, može prevazići i najteže trenutke prošlosti.
Džamija je postala mjesto okupljanja, susreta i povratka, ne samo vjerskog nego i ljudskog. Ona danas okuplja bivše mještane, povratnike i njihove porodice, ali i komšije koje s njima dijele svakodnevicu.
Bogovići žive kroz obične stvari – dolazak na džumu, zajednički iftar, mevlud i razgovor poslije namaza. Upravo tu se vidi da suživot nije nametnut, već prirodan i svakodnevan. Ljudi se poznaju, pomažu i poštuju, kao što su to činili i prije, bez obzira na ono što se u međuvremenu desilo. Selo je, uprkos svemu, sačuvalo jednu staru osobinu – gostoprimstvo. Vrata kuća ovdje su i dalje otvorena za putnika i namjernika, uz bogatu i domaću sofru.
Međutim, ostaje pitanje budućnosti. Mladih nema, a bez njih teško je govoriti o dugoročnom opstanku sela. Dok god postoje oni koji dolaze, koji održavaju džamiju i koji osjećaju vezu s ovim mjestom, Bogovići neće biti potpuno pusti. Njihova sudbina, kao i sudbina mnogih sela, zavisit će od toga hoće li nove generacije prepoznati vrijednost zavičaja i odlučiti da mu se barem povremeno vraćaju.
Bogovići nam služe kao mali, ali vrijedan podsjetnik da Bosna i Hercegovina još uvijek ima mjesta gdje se prošlost ne poriče, ali ni ne koristi kao prepreka za zajedničko sutra.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.