Iako se odluka formalno predstavlja kao tehničko i prostorno-plansko rješenje, njene političke i ekološke implikacije daleko nadilaze granice Republike Hrvatske i direktno pogađaju stanovništvo uz rijeku Unu.
Burne reakcije u Bosni i Hercegovini ponovo su otvorile suštinska pitanja: da li je država zakasnila u institucionalnoj borbi, jesu li upozorenja struke i lokalnih zajednica ostala bez stvarne političke težine i koji su konkretni koraci koji još stoje na raspolaganju kako bi se spriječila ili barem usporila realizacija potencijalno opasnog projekta uz samu granicu.
O tome da li je Trgovska gora već „istrgovana“, šta je BiH do sada propustila učiniti i kakvi su realni naredni pravni i međunarodni mehanizmi na raspolaganju, ekskluzivno za portal Bosnainfo govori Emir Dizdarević, predsjednik ekspertskog tima za Trgovsku goru.
Hrvatski sabor je usvojio Zakon o izgradnji centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori. Šta ova odluka konkretno znači s aspekta zaštite okoliša i zdravlja ljudi u Bosni i Hercegovini?
– Važno je podsjetiti da je još krajem 1999. godine Trgovska gora ucrtana u državni prostorni plan Republike Hrvatske kao makrolokacija za izgradnju nuklearnog objekta. U tom trenutku nije bilo precizirano da li će se raditi o odlagalištu ili skladištu, ali je lokacija faktički rezervisana za nuklearnu namjenu.
Međutim, Sisačko-moslavačka županija nikada nije u svoj županijski prostorni plan uvrstila ovaj objekat, niti je Općina Dvor (ranije Gornja Unija) pristala da ga uključi u svoj prostorni plan. Istovremeno, Republika Hrvatska se obavezala prema Evropskoj uniji da će do 2026. godine donijeti državni program prostornog razvoja, koji bi trebao definisati sve lokacije od državnog, županijskog i općinskog značaja, uključujući i objekte poput ovog planiranog na Čerkezovcu.
Kako su, po svemu sudeći, uvidjeli da kasne s donošenjem tog programa, te da nije izvjesno da će on biti usvojen u predviđenom roku, Hrvatska se odlučila na donošenje posebnog zakona. Tome treba dodati i obavezu koju Hrvatska ima prema Sloveniji, prema kojoj mora preuzeti 50 posto radioaktivnog otpada niske i srednje radioaktivnosti nastalog radom Nuklearne elektrane Krško. Hrvatska elektroprivreda, kao suvlasnik elektrane, preuzima 50 posto proizvedene električne energije, što čini oko 15 posto ukupne potrošnje u Hrvatskoj, dok Slovenija iz istog objekta pokriva između 25 i 28 posto svojih potreba.
Fond za razgradnju Nuklearne elektrane Krško je formiran i finansira se sredstvima Hrvatske elektroprivrede, s ciljem zbrinjavanja radioaktivnog otpada i buduće razgradnje objekta. Kako u ovom trenutku ne postoji riješeno pitanje lokacije za odlaganje otpada niske i srednje radioaktivnosti, a vrijeme prolazi, Hrvatska se nije odlučila za zajedničko rješenje sa Slovenijom na lokaciji Vrbina, uz samu elektranu Krško.
Ta lokacija je, nakon višegodišnjih pregovora i uz saglasnost lokalne zajednice, prihvaćena u Sloveniji, uz odgovarajuće kompenzacije iz državnih fondova. Slovenija je već započela građevinske radove i izvršila zemljane radove do kote ispod površine tla, gdje planira izgradnju silosa. Hrvatska je, očigledno zbog finansijskih i institucionalnih razloga, odustala od tog modela i odlučila se za samostalno rješenje.
Kada je riječ o istrošenom nuklearnom gorivu, ono je zajednički riješeno tako što je u Krškom izgrađeno skladište za tzv. suhu fazu, u koje se postepeno prebacuje gorivo iz bazena. Prema važećim planovima, istrošeno gorivo će na toj lokaciji ostati najmanje do 2110. godine i ono se u ovom trenutku ne planira izmještati.
Ono što slijedi jeste da Republika Hrvatska, putem Fonda za razgradnju Nuklearne elektrane Krško i nadležnog ministarstva za zelenu tranziciju i okoliš, objavi studiju utjecaja na okoliš. Bosna i Hercegovina, kao pogođena strana zbog blizine planiranog objekta granici i obaveza koje proizlaze iz ESPOO konvencije o prekograničnom utjecaju na okoliš, tu studiju bi trebala dobiti zvaničnim putem, kako bi se mogla uključiti u daljnji proces.
S obzirom na to da Bosna i Hercegovina, prema dostupnim informacijama, nije bila adekvatno uključena u proces odlučivanja o lokaciji Trgovska gora, niti su javnosti i stručnjacima dostavljena istraživanja koja su tražena još prije nekoliko godina, stiče se utisak netransparentnosti. Istovremeno, Hrvatska ubrzava proceduru zakon je usvojen po hitnom postupku, a završetak projekta planiran je do 2028. godine. Možete li objasniti kome ide u prilog ovakva dinamika i da li je Bosna i Hercegovina, u institucionalnom i političkom smislu, zakasnila u zaštiti interesa svog stanovništva i okoliša uz rijeku Unu?
– Hrvatski sabor danas je većinom glasova usvojio Zakon koji stvara pravne i prostorno-planske pretpostavke za izgradnju nacionalnog centra za dugoročno skladištenje radioaktivnog otpada. Kao preferentna lokacija navedena je bivša vojna lokacija Čerkezovac na Trgovskoj gori, gdje je planirana izgradnja središnjeg skladišta za radioaktivni otpad i iskorištene izvore.
Prostornim planom već krajem 1999. godine Trgovska gora je uvrštena u državni plan Republike Hrvatske kao makrolokacija za izgradnju nuklearnog objekta, ali tada nije bilo jasno da li će se raditi o odlagalištu ili skladištu. Sisarsko-boslovna županija nikada nije uključila ovaj objekat u svoj županijski plan, niti je općina Gornja Una dala pristanak.
Republika Hrvatska se obavezala prema EU da će do 2026. godine donijeti državni program prostornog razvoja koji bi definisao sve lokacije, uključujući i Čerkezovac. Kako su uvidjeli da kasne, te imaju obavezu preuzeti svoj dio radioaktivnog otpada iz nuklearne elektrane Krško, odlučili su ubrzati proceduru i donijeti zakon po hitnom postupku.
Što se tiče podrušenog goriva, ono je riješeno kroz skladištenje uz Krško, gdje će ostati do 2110. godine. Međutim, regulatorna kontrola u Hrvatskoj je oslabljenja jer je Državni zavod za radiacijsku sigurnost 2018. godine ukinut, a nadležnosti su prenesene operatoru Fonda za razgradnju. Ministarstvo okoliša sada izdaje sve potrebne dozvole za lokaciju, objekat i rad, što stvara zabrinutost zbog potencijalnog sukoba interesa i nedostatka vidljivosti regulatora.
Iako je plan da odlagalište bude završeno do 2028. godine, postoji niz izazova – od pakovanja i karakterizacije otpada do transporta i skladištenja. Sve to mora biti izvedeno uz maksimalnu sigurnost, kako bi otpad bio trajno i pravilno smješten.
Da li po vašem mišljenju slučaj Trgovske gore možemo usporediti sa slučajem Pelješkog mosta, gdje je Bosna i Hercegovina na kraju ostala bez konkretnih rezultata?
– Kao državni službenik u oblasti granične nadležnosti, uključen sam u praćenje međunarodnih i bilateralnih odnosa, te poznajem mehanizme odlučivanja u Bosni i Hercegovini. U ovom trenutku, predsjedništvo BiH moglo bi donijeti odluku o eventualnom sporu, ali je ključno imati sve stručne i argumentovane dokaze da bi takav postupak bio opravdan. Naša je uloga da pružimo istorijski pregled pregovaranja i detaljnu stručnu analizu mogućih rizika po Bosnu i Hercegovinu.
U 2024. godini BiH je odgovorila na sadržaj studije o Trgovskoj gori, ističući nezadovoljstvo načinom na koji Hrvatska planira uključivanje naše države – navodeći da će BiH biti uključena samo u izuzetnim situacijama, dok smo tražili da se pratimo i u redovnim situacijama zbog socioekonomskih i ekoloških posljedica.
Investitor koji je planirao izgradnju uz lokalna izvorišta vode za BiH odustao je kada je uočio da se objekat planira u neposrednoj blizini granice, što jasno pokazuje zabrinutost privatnog sektora i lokalne zajednice. Lokalne zajednice nemaju dovoljno edukacije i informacija o radioaktivnom otpadu, posebno o visokoaktivnom potrošenom gorivu, što izaziva opravdan strah za zdravlje i život.
Za sigurnu izgradnju odlagališta neophodno je uključiti stručnjake iz Bosne i Hercegovine, javnost, te osigurati transparentnost podataka o karakterizaciji radioaktivnog otpada. Bez ovih informacija, ne mogu se pratiti kriterijumi skladištenja, prihvatanja ili projektovanja objekta. Planirano je skladištenje oko 2.500 betonskih spremnika težine po 2-3 tone, ali bez adekvatnog uključivanja i transparentnosti, sigurnost građana i okoliša ostaje upitna.
U poređenju sa slučajem Pelješkog mosta, postoji sličnost u nedostatku snažne pozicije BiH, ali razlika je u tome što još uvijek imamo zakonsku i stručnu osnovu da se uključimo i utičemo na proces, kroz pravne i međunarodne mehanizme, prije nego projekt bude dovršen.
Šta bi bio u ovom trenutku po vama minimum koji Bosna i Hercegovina mora zahtijevati od Republike Hrvatske?
– Minimum koji Bosna i Hercegovina mora zahtijevati jeste potpuna transparentnost Republike Hrvatske u svim fazama planiranja i izgradnje odlagališta. To podrazumijeva da Hrvatska ne može davati izjave da projekat nije štetan dok nam ne dostavi sve relevantne dokumente – studije sigurnosti, analize i rezultate nadzora, kako u redovnim, tako i u izuzetnim situacijama rada objekta.
Nakon što dobijemo svu dokumentaciju, važno je da Hrvatska bude otvorena i prema lokalnoj zajednici – da jasno objasni rizike i procedure, a ne da prebacuje odgovornost na nas ili lokalno stanovništvo. Naši stručnjaci trebaju pregledati sve materijale kako bi se utvrdilo da li su predviđene mjere dovoljne, te da li rezultati koje Hrvatska prikazuje korespondiraju s našim saznanjima i analizama.
Bez ovakvog pristupa, studija utjecaja na okoliš ne može biti smatrana adekvatnom jer ne obuhvata sve relevantne parametre, uključujući međunarodno definisane sigurnosne standarde za nuklearne objekte i skladišta niske i srednje radioaktivnosti. Također, potrebno je imati uvid u sve postojeće odlagališta koja Hrvatska već posjeduje, kako bi se osiguralo da se novi objekat planira i koristi na siguran i odgovoran način.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.