Ako je suditi po aktuelnostima koje se dešavaju svakodnevno u zemlji naših istočnih komšija, Srbiji, zemlji gdje je Vučićeva diktatura i dalje prisutna, gdje se i dalje svakodnevno traži kazna za odgovorne za novosadsku tragediju na željezničkoj stanici, gdje se studenti dijele na one u blokadi i na onu šaku jada u centru Beogradu zvanu „ćaci“ kojom u tom tzv. „ćacilendu“ upravlja aktuelna vlast, zemlji gdje je jedna od glavnih privrednih grana NIS pod udarom američkih sankcija, zemlji gdje možete uspjeti u životu samo ako ste u stranci (ta priča nam je poznata) i u kojoj brat na brata nasrće zbog razlike u tome da li je ZA ili PROTIV predsjednika… sve su prilike da se sa one strane Drine ni u 2026. godini neće promijeniti mnogo toga.
Ili možda hoće. Možda stubovi aktuelne vlasti popuste usljed konstantnih pritisaka. Možda pritisak i volja normalnog tamošnjeg čovjeka željnog života zaista nadvlada aktuelno sivilo koje vlada Srbijom. Mnogo toga za narednu godinu bit će poznato nakon odluke o „slučaju NIS“ koji bi se trebao riješiti u januaru kada bi se moglo prema nekim najavama znati šta će biti sa ovim važnim ekonomskim faktorom u Srbiji, da li će se izvršiti nacionalizacija te vrste industrije, da li će Rusi prodati svoj ogroman dio vlasništva nekome ko odgovara i Amerikancima ili će se desiti neka treća opcija koja vjerovatno ne bi pasala Srbiji.
Na šta bi mogla ličiti političko – ekonomska Srbija u 2026. godini, šta će biti sa NIS-om ali i isporukom ruskog gasa Srbiji, da li će sankcije slomiti Vučićev režim, te kakva je situacija u narodu i među studentima koji svako malo u Srbiji izlaze na proteste, ali kao da i to malo-pomalo jenjava (ili ipak ne!?)… pitali smo Čedomira Stojkovića, srbijanskog političara, advokata i osnivača Saveza građana „Grupa Oktobar“, te velikog borca za pravdu i kritičara aktuelnog Vučićevog režima.
Traženje lažnog kupca
Aleksandar Vučić je nedavno izjavio da je do 15. januara konačni rok za odluku o NIS-u odnosno da se do tada mora odlučiti šta uraditi na ovom problemu?
– Vučić na kraju mora nacionalizovati Naftnu industriju Srbije i uzeti je od Rusa. Ne zato što to želi, već zato što to mora. To da će Rusi pronaći kompaniju koja odgovara Amerikancima i sami je prodati, od tog posla nema ništa, lično vjerujem u to. Takvom razvoju događaja stoji nekoliko prepreka na putu. Najprije ta da ukoliko bi Rusi i pronašli takvog kupca, Gazprom kao vlasnik NIS-a je pod sankcijama Amerike i ne može da primi kupoprodajnu cijenu. Takva situacija odmah otežava stvar i samom potencijalnom kupcu, jer ako ne možete da platite ono što kupujete, onda to niste ni kupili. Naftna industrija Srbije je suviše velika stvar da bi bilo koji stvarni kupac ulazio u nju bez garancija da je plaćanjem to zaista kupio. Sa druge strane, zašto bi Rusi prodavali ako cijenu ne mogu naplatiti ni sada ni ko zna kada, jer sankcije mogu trajati i decenijama. Amerika sigurno nije uvodila sankcije Gazpromu da bi potom dozvolila toj kompaniji da prihoduje na primjer pet milijardi eura od prodaje NIS-a. Sve ovo ukupno dovodi do stvarnosti da Rusi i ne traže kupca, jer ako ovo znam ja, to znaju I Rusi. Zbog toga oni traže lažnog kupca koji bi NIS-om upravljao u njihovo ime i tako zaobišao sankcije. A ako ovo znam ja to znaju i Amerikanci, i takvog lažnog kupca neće ni dozvoliti, rekao nam je Stojković.
Sagovornik Bosnainfo je skrenuo pažnju na nekoliko vrlo bitnih činjenica kada je „slučaj NIS“ u pitanju, a koje bi mogle odigrati ključnu ulogu.
– Ljudi zaboravljaju da je Trumpova administracija naftna administracija. “Drill baby drill” (buši bejbi buši) je Trumpova parola iz predizborne kampanje i prvih mjeseci njegove vlasti. On je oslobodio naftnu proizvodnju Amerike iz kog cilja? Da bi Rusi ili Arapi prodavali svoju naftu u Naftnoj industriji Srbije? Ne, već da bi naftne korporacija Amerike istisnule druge proizvođače na strateškim mjestima. Nafta će biti značajna osovina moći i narednih decenija. Sve ovo dovodi stvar do sljedeće neizbježnosti: Rusi nemaju šta drugo da rade povodom NIS-a nego da pritiskaju Srbiju da odugovlači sa nacionalizacijom jer se nadaju da će u međuvremenu ubijediti Ameriku da skine sankcije, što ne vjerujem da će se dogoditi, ističe Čedomir.
Jedan zadatak će pogotovo biti težak za odraditi kad je Vučić u pitanju…
– Vučić kao agent Kremlja na Balkanu sad mora da bira – ili da Naftna industrija Srbije ode u stečaj, što je neizbježno ako sankcije Amerike traju, ili da nacionalizuje NIS i tako spriječi stečaj te kompanije. Prava bitka se sada vodi u Moskvi gdje Vučić preko svojih ljudi uvjerava Kremlj da nacionalizacija NIS-a neće promijeniti njegovu poslušnost prema Putinu. I Rusi koji znaju da on nije suveren predsjednik već njihov poslušni sluga vide vrlo jasno da za nacionalizaciju NIS-a mogu da mu traže šta god žele. I to mu sada i traže. Šta je to tačno, ne znam, ali na kraju će to i dobiti kao “naknadu” za nacionalizaciju, ističe srbijanski političar.
Gas je nebitan!?
Iako neke procjene kažu da 80 posto gasa u Srbiji jeste ruski gas, a ugovor o isporuci gasa je, prema srpskim medijima, istekao još u maju ove godine, Stojković kaže da to može biti dodatni problem Srbije ali ne i najveći…
– Gas je nebitan, koliko god to čudno zvučalo. Srbija troši male količine gasa u odnosu na evropske države. Više gasa potroši jedan Beč nego cijela Srbija. Za alternativu da se gas dobije iz drugih izvora dovoljan je strateški dogovor Srbije sa Evropskom Unijom. Ako Austrija ili Poljska mogu da obezbjedi svoje potrebe iz drugih izvora sasvim sigurno je da može i Srbija. Da, potrebna su neka ulaganja, i vjerovatno je da do zaokruživanja infrastrukture će gas biti nešto skuplji, ali to je Srbija sama birala. Države EU su dvije godine od agresije Rusije na Ukrajinu plaćale skup gas, dok infrastruktura za alternativu nije podignuta, i sada su se cijene I tamo normalizovale. Iz ovoga mi uočavamo obrazac ponašanja Aleksandra Vučića – on ne želi da prekine snabdjevanje Srbije ruskim gasom i želi da sa tim prekidom odugovlači jednako kao i sa ovim odugovlačenjem oko Naftne industrije Srbije. Da nije tako radio, Srbija bi danas već imala izgrađene više nego dovoljne rute za snabdjevanje gasom iz drugih izvora, kaže Stojković, dodavši kako ni Rusija kada je gas u pitanju nije više u istoj poziciji kao što je bila ranije:
– Kažem da je ruski gas nebitan jer u savremenim okolnostima Rusija ne može da ucjenjuje više nikoga sa gasom, pa ni Srbiju. Srbija ucjenjuje samu sebe jer po svaku cjenu želi da novac šalje Kremlju, jer režim za to dobija političke, obaveštajne I druge beneficije od Moskve. Ali Moskva je sada u poziciji da mora da moli nekoga da kupi njen gas, a Vučić se postavio kao da on treba da moli Moskvu da mu gas proda. To poniženje je samo dokaz da je on samo lutka u rukama Kremlja i ništa više od toga.
Na pitanje da li će Amerikanci i Evropa i na tom polju napraviti problem Srbiji jer se radi o ruskom gasu, naš sagovornik kaže:
– Novac koji Srbija šalje Moskvi za gas je oko milijardu eura godišnje. To je mali novac u globalnim okvirima. Sa druge strane Rusija nema kompaniju u Srbiji u svom vlasništvu za distribuciju gasa kao što ima NIS u svom vlasništvu za naftu. “Srbijagas” je ostao u vlasništvu Srbije. To znači da Rusija preko prodaje gasa Srbiji ne može da sprovodi onakve obavještajne, političke i društvene uticaje u Srbiji kao što to čini preko NIS-a. Za prodaju gasa Srbiji Rusija samo naplati cijenu, ali se sve operacionalizuje od strane kompanija koje nisu u vlasništvu Rusije, i stoga nema tako ogromnog uticaja Rusije u Srbiji preko gasa kao što ima preko Naftne industrije Srbije. Ova činjenica pitanje snabdjevanja gasom Srbije ne stavlja u prioritete američke spoljne politike, i čini mi se da je to pitanje ostavljeno kao problem Srbije na sljedeći način:
“Srbi, ako želite sami sebi da da zagorčavate sudbinu oko nabavke ruskog gasa iako ga možete nabaviti sa druge strane, to je problem vaše gluposti, jer mi se bavimo velikim potrošačima kao što su Njemačka I Francuska”.
S toga Srbija će samo slijediti budućnost Evrope po pitanju snabdjevanja gasom, brže i jeftinije ili sporije I skuplje – zavisi od stepena gluposti Beograda po tom pitanju. To dakle znači skuplje i sporije.
Protest je napor i odricanje
Iako je jasno svima na Balkanu da je situacija u Srbiji napeta do te mjere da se tolika napetost može u „zraku nožem rezati“, primjetno je da je u posljednje vrijeme sve manje velikih protesta i okupljanja studenata i ostatka naroda na javnim mjestima. Da li je to samo „zatišje pred novu buru“ na ulicama Beograda i drugih gradova, ili je srbijanski narod možda postao pomalo i umoran od svega, pitali smo našeg sagovornika?
– „Zovite nas kada budete spremni da nam kažete da ponesemo motke u rukama i da srušimo režim, i nemojte nas zvati da beskonačno šetamo ulicama Beograda dok protestujemo” su poruke koje su sve glasnije među stanovništvom Srbije. Poslije godinu dana protesta svi se pitaju – koliko još godina treba da protestujemo? Protes je napor i odricanje od drugih stvari i obaveza svakog čovjeka. Vučić i obaveštajna služba pod njegovom kontrolom uz snažnu podršku obavještajne službe Rusije i značajnu podršku obavještajne služne Kine, se veoma trudio da unese narativ da svako agresivnije zahtjevanje promjene režima je “grijeh”. I uspio je u tome, i to je jedini razlog zašto je on i dalje na vlasti. Među studentima nije bilo petlje i odlučnosti da se stvar popne na viši nivo, već se odabrao „gandijevski“ pristup. Ali Gandi se nije borio protiv diktatora spremnog na sve, već protiv civilizovane Engleske koja je izmislila savremenu demokratiju i gotovo sva poznata ljudska prava. Sada ovaj gandijevski pristup u Srbiji se usmjerio na zahtjevanje izbora, i taj pristup pokazuje nesposobnost da ih dobije, jer raspisivanje izbora kontroliše Vučić, a on će kontrolisati i same izbore, smatra Stojković.
Zbog toga, kaže, mnogo će toga zavisiti od samog stanovništa i njegove agresivnosti.
– S toga će ishod izbora zavisiti od spremnosti učesnika sa naše strane da budu agresivniji i odlučniji kako pri sprovođenju izbora, tako i pri odbrani izborne volje. Jer stanovništvo Srbije je većinski protiv Vučića, ali to treba formalizovati na izborima. S toga moguća su dva scenarija, ili će do ove agresivnije borbe doći tokom izbora pa će režim pasti, ili neće pa će Vučić kratkoročno opstati na vlasti i kratkoročno će porasti defetizam. Ali to je najopasnija stvar, jer ako do toga dođe, defetizam će vrlo brzo stvoriti bijes I agresiju punog kapaciteta pa će Vučić pasti u teškim sukobima u vremenima poslije njegove nelegitimne izborne pobjede. Proces koji je započet ima samo jedan kraj, koji je neizbježan, i događa se svakome koji tvrdoglavo želi da vlada narodom koji ga odbacuje. Samo je pitanje da li će taj kraj doći sa manje sukoba na izborima, ili kroz veliki i teški sukob nakon izbora, kazao je Stojković.
Vučić je već prošlost…
Na pitanje mogu li američke sankcije na kraju ipak slomiti Vučićevu vladavinu, Stojković odgovara:
– Američke sankcije su manje važne za slom Vučićeve vladavine, jer taj slom se već dogodio i prije sankcija. Njega je aktivni narod, a taj se jedino računa, odbacio prje toga. Američke sankcije su presudne za slom nacionalizma i politike konflikata i mržnje kojim su dirigovani iz Moskve kroz njihovu naftnu hobotnicu u koju je ugrađena njihova obavještajna služba i politička dominacija u Srbiji. Protjerivanjem Rusije iz Naftne industrije Srbije započet će proces topljenja njihove propagande i uticaja, a time do topljenja nacionalnog ekstremizma u Srbiji, težnje za velikosrpskom hegemonijom, smanjenja političke korupcije, doći će do reprogramiranja društvene svjesti. Sve to će dovesti do mjenjanja cjele Srbije na bolje i u zapadnom smjeru. Neće biti ruskih para za podršku ekstremističkim organizacijama i političarima koji sprječavaju pomirenje među narodima. I sve će se ovo topiti kao lednik kada se topi, sporo u početku, ali veoma uporno i neizbježno, sa velikim ubrzanjem od sredine procesa, objašnjava naš sagovornik.
Sankcije, naglasio je Stojković, ne udaraju samo Vučića kao predsjednika Srbije, to ide i mnogo dublje u prošlost i ono što je ostalo iza prošlih također zlih režima koji su vladali…
– Dakle sankcije prema NIS-u ne tope samo Vučića, već tope narativ i nasljeđe nastalo za vrijeme Miloševića i Šešelja koje je prenijeto na Vučića, Dačića, Vulina i na stotine drugih bijednika koji su prolili krv u bivšoj Jugoslaviji, posijali mržnju među narodima, i od Srbije načinili komunistički priovezak Moskve i Pekinga. Taj je ulog veliki i ogroman, i najveći i najznačajniji za budućnost regiona. Jer Vučić je već prošlost. Bitno je da prošlost postane sve ono na čemu se Vučić svojevremeno izdigao I u kom blatu i dalje pliva. To blato je opstajalo jer je stotine pa čak i hiljade ljudi to blato stvaralo parazitirajući na finansijama ruske naftne hobotnice i obavještajnim operacijama koje je Rusija sprovodila kroz nju. Zato što to dobro znam, zato sam i toliko entuzijastičan u borbi protiv tog naftnog kancera. Nacionalizacijom NIS-a započinje stvarna transformacija Srbije u pristojno društvo i stvarne integracije u zapadne političke I bezbjednosne sisteme.
– To neće biti brz proces, ali bez toga nikada neće suštinski započeti, ali jednom ovako započet bez ikakve sumnje će se dovršiti. I iako neće biti brz, neće biti ni spor takođe, jer Srbija i dalje ima dovoljno onih ljudi koje je ruska naftna hobotnica kroz održavanje Miloševićevog naslijeđa vezala lancima. Kada ti lanci puknu svi ćemo trčati brzo ka cilju koji se između ovih redova jasno nazire, zaključio je naš sagovornik iz Srbije, advokat i političar Čedomir Stojković.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.