Ovdje, u srcu Evrope, krajem 20. vijeka, počinjen je zločin nad više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka samo zato što su bili muslimani. To jeste i mora ostati nepobitna činjenica izjavio je potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković.
Prisjetio se da je prije trideset godina bio samo šesnaestogodišnji dječak iz Srebrenice koji je imao snove, strahove, nadu – kao i svaki drugi tinejdžer na svijetu, ali onda je došao juli 1995. godine i sve se promijenilo.
– U nekoliko dana nestao je moj svijet. Izgubio sam dom, rodbinu i prijatelje. Preživio sam genocid i taj teret nosim cijeli svoj život. Danas, trideset godina kasnije, ne govorim samo kao preživjeli, već kao potpredsjednik entiteta Republika Srpska. Govorim sa punom sviješću o težini riječi koje izgovaram i o odgovornosti koju nosim – i kao čovjek i kao predstavnik institucija ovog entiteta – kazao je Duraković.
Naglasio je da su ovih trideset godina, godine borbe za istinu, pravdu i dostojanstvo žrtava.
– To su godine u kojima su majke Srebrenice postale simbol otpora i snage, boreći se da njihova ubijena djeca ne ostanu samo brojevi u presudama. Ali, to su i godine u kojima smo svjedočili poricanju, negiranju i veličanju zločinaca. Pojedinci i institucije – uključujući i one unutar entiteta čije interese danas, paradoksalno, predstavljam – uporno rade na relativizaciji genocida, na povlačenju crta preko masovnih grobnica i historijskih istina – kazao je Duraković.
Poručuje da nema mira bez istine, nema pomirenja bez priznanja i nema budućnosti dok se ratovi vode u glavama i na zidovima.
– Pozivam, ne kao političar, već kao preživjeli da svi, posebno oni koji nose odgovornost vlasti, shvate da istina nije prijetnja, već jedini put ka ljudskosti. Priznanje genocida ne znači kolektivnu krivicu, već kolektivnu zrelost. Ne znači slabost, već hrabrost – kaže Duraković.
Naglašava da kao potpredsjednik RS neće pristati na šutnju i na historijski revizionizam koji ponižava žrtve i gura cijelo društvo u novi krug mržnje i nesporazuma.
– Moja je dužnost da govorim, da podsjećam i da zahtijevam da se poštuje ono što su već potvrdili i sudovi i historija: da se u julu 1995. godine dogodio genocide – istakao je.
Podcrtao je da trideseta godišnjica genocida u Srebrenici nije samo bolna uspomena na najcrnji zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, ona je test naše kolektivne savjesti.
– To je trenutak u kojem se suočavamo s pitanjem: jesmo li kao društvo naučili nešto iz onoga što se dogodilo? Trideset godina je dovoljno vremena da se utvrde činjenice, donesu presude i izgradi kultura sjećanja – ali je i dovoljan period da zaborav, poricanje i šutnja pokušaju istisnuti istinu. Ova godišnjica mora biti poziv na istinsko suočavanje, ne samo s prošlošću, nego i s odgovornošću koju imamo prema budućnosti – da nikada više, nikome i nigdje, ne dopustimo da se genocid ponovi. Dugujemo to žrtvama. Dugujemo to budućim generacijama. Dugujemo to vlastitoj savjesti – poručio je Duraković.