Kako iz UNHCR-a pojašnjavaju, od kraja 2017. godine mješovita kretanja migranata, tražitelja azila i izbjeglica koje prolaze kroz Bosnu i Hercegovinu značajno su se intenzivirala. Mnogi od tih ljudi su ranjivi i/ili im je potrebna međunarodna zaštita, jer bježe od rata ili rizika od progona.
Prisilno raseljene osobe moraju biti u središtu donošenja odluka u svim aspektima koji se tiču njihove zaštite i dobrobiti. Stoga je ključno da se UNHCR konsultuje s njima kako bi identificirao prioritetne potrebe, osmislio prilagođene intervencije i unaprijedio planiranje i zagovaranje u cilju što efikasnije podrške lokalnim vlastima.
U tu svrhu, u septembru i oktobru 2024. godine UNHCR i partneri su intervjuisali tražitelje azila i izbjeglice, svih uzrasta i porijekla, kroz 18 konsultativnih sesija održanih u Unsko-sanskom, Tuzlanskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu, te Kantonu Sarajevo, kao i u entitetu Republika Srpska.
Tražitelji azila i izbjeglice naveli su izazove s kojima se suočavaju u ostvarivanju svojih prava, kao i tokom cijelog postupka azila, koje karakteriziraju produženi periodi čekanja, tokom kojih je pristup zdravstvenoj zaštiti ograničen, socijalna zaštita izostaje, a pristup tržištu rada nije dozvoljen prvih devet mjeseci.
Ove izazove dodatno otežavaju složene administrativne procedure koje stvaraju kašnjenja i prepreke u ostvarivanju prava. Tražitelji azila u privremenim prihvatnim centrima izrazili su zabrinutost za sigurnost, uključujući krađu i nedostatak privatnosti.
Neki učesnici su se žalili na neadekvatan odgovor lokalnih vlasti na rodno zasnovano nasilje.
Osim toga, ispitanici su spomenuli prepreke koje ometaju njihovu lokalnu integraciju, uključujući zakonska ograničenja zapošljavanja za tražitelje azila i osobe u situaciji sličnoj izbjegličkoj, poteškoće s otvaranjem bankovnog računa i ograničene mogućnosti učenja – što sve negativno utiče na njihovu ekonomsku ranjivost.
Osobe kojima je odobren status supsidijarne zaštite, umjesto punog statusa izbjeglice, suočavaju se s dodatnim ograničenjima, kao što je nedostatak pristupa putnim dokumentima, spajanje porodice ili put do naturalizacije.
Neadekvatan smještaj, ovisnost o vanjskoj pomoći i ograničenja s kojima se suočavaju u pristupu mogućnostima samostalnog rada doprinose socijalnoj isključenosti i nesigurnosti, tjerajući neke da nastave dalje kretanje.
Također, kako je iz UNHCR-a saopćeno, nedostatak pomoći za brigu o djeci posebno negativno utiče na ekonomsko osnaživanje žena.
Kao odgovor, UNHCR je identifikovao predložene preporuke u vezi sa pitanjima zaštite i integracije koje su pokrenuli ispitanici.
Prijedlog je da postupak azila treba ubrzati i poboljšati smanjenjem kašnjenja, omogućavajući samostalno podnošenje zahtjeva za azil. Kvalitet odluka o zahtjevima za azil treba poboljšati, a ulogu pravosuđa u žalbama treba ojačati.
Također, prijedlog je da administrativna dostupnost treba biti ojačana, posebno kroz obuku relevantnih pružalaca usluga o različitim pravnim statusima, ali i da treba razviti i finansirati sveobuhvatnu strategiju integracije koju vodi država, a koja će obuhvatati učenje jezika, obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvenu zaštitu.
Također, potrebna su održiva stambena rješenja i usklađeni zakoni o socijalnom stanovanju, ali treba podsticati saradnju i s bankama kako bi se olakšala finansijska inkluzija, a partnerstva s privatnim sektorom treba dalje istražiti radi podrške zapošljavanju izbjeglica.
Predloženo je i da zakonodavni amandmani trebaju omogućiti bolju lokalnu integraciju, uključujući pristup putu naturalizacije, putnim dokumentima i spajanju porodice za nosioce supsidijarne zaštite, a period koji omogućava pristup zaposlenju za tražioce azila treba skratiti sa devet na tri mjeseca, nakon podnošenja zahtjeva za azil, saopćeno je iz UNHCR-a.