Ističe da je razočarana da u pravnoj reprezentaciji naše zemlje pred najvišim sudom za zaštitu ljudskih prava u Evropi nije bilo nijednog pravnika ili ministra bošnjačke nacionalnosti, što se dogodilo zahvaljujući Vijeću ministara.
“Ne volim da komentarišem ono što nisam vidjela ili što ne znam. Zato ne komentarišem presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine. Niko nije vidio presudu, a puno smo komentara pročitali i čuli. Presuda još uvijek nije objavljena. Objavljeni su samo zaključci iz kojih proizilazi da Slaven Kovačević nije žrtva diskriminacije u vezi sa pravom na fer i demokratske izbore i da je zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije pred Evropskim sudom za ljudska prava.
A svašta nam napričaše oni koji su komentarisali presudu. Da je presuda potvrda da je Bosna i Hercegovina država “dva entiteta i tri konstitutivna naroda” i da samo kao takva može opstati. Ne znam gdje to pročitaše. Je li u Ustavu BiH tako piše?
Zar u preambuli Ustava ne stoji da: “Bošnjaci, Hrvati, Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno sa Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine određuju Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi: Prema stanovištu Ustavnog suda BiH preambula Ustava BiH ima pravnu snagu normativnog dijela Ustava.
Neki političari iza zatvorenih vrata kažu nema puno Ostalih i onih koji nisu konstitutivni, po posljednjem popisu stanovništva oko 3%. I zato što ih je malo valjda ih treba zadržati u ovakvom diskriminirajućem statusu.
Zar i ti konstitutivni nisu diskriminisani na teritorijalnom principu, u zavisnosti od mjesta svog prebivališta.
Sve je to davno pravno utvrđeno, dio je sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava i postoji obaveza Bosne i Hercegovine da presude Suda iz Strazbura ugradi u svoj ustavno-pravni sistem.
Ali kako vrijeme prolazi bojim se da je sve manje političke volje da se diskriminacija ukine. I ne znam hoće li je u današnjem ambijentu ludila i ratova uopće biti. ‘Kao da je bitna demokratija, kao da je bitno što u nekoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu postoji rasna diskriminacija, diskriminacija zasnovana na etničkoj pripadnosti. Kao da je bitno što neko nema pravo da se kandiduje na izborima, što mu nude iako je Srbin ili Ostali da se kandiduje za hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva. Ili što je Bošnjak koji živi u Rs-u i može samo sanjati da nekada bude kandidat za dvije najbitnije funkcije u državi’. Sve je ovo davno ispričana priča.
Vjerujem Evropskom sudu za ljudska prava i čekam da presuda bude objavljena. Nije rijetko u sudskoj praksi da neko iz formalno-pravnih razloga bude odbijen. U međuvremenu ponovo pregledah javno saslušanje koje je održano pred Sudom u ovom predmetu prošle godine. Državni ministar pravde, oba entitetska ministra pravde, ‘agentica’ koja kaže da je ne interesuje nacionalni sastav vladinog tima, tima kojeg je trebalo imenovati Vijeće ministara ili ponajprije Predsjedništvo BiH, jer je to njegova direktna nadležnost, U timu još i profesorica Pravnog fakulteta u Banja Luci, bivša sutkinja Suda u Strazburu.
Pa onda pravni zastupnici Visokog predstavnika i tim Vlade Republike Hrvatske. I svi oni protiv apelanta, navodno “štite državu Bosnu i Hercegovinu”, jer je apelant tužio državu Bosnu i Hercegovinu”??????.
Gdje su Bošnjaci, ima li ih u ovoj zemlji, imaju li glas, imaju li pravo da govore, imaju li znanja i snage za pravnu borbu.
Ne mogu se pomiriti sa činjenicom da u pravnoj reprezentaciji naše zemlje pred najvišim sudom za zaštitu ljudskih prava u Evropi nije bilo nijednog pravnika ili ministra bošnjačke nacionalnosti”, navela je Čolo.