Hrana, nekada najosnovnija ljudska potreba, danas sve više postaje luksuzna roba. Meso, sezonsko voće i povrće za mnoge porodice više nisu svakodnevica nego povremena privilegija. S druge strane, vlast se ponaša kao nijemi posmatrač, a zvanična statistika sve češće djeluje kao suhoparna potvrda narodne muke.Podaci Saveza samostalnih sindikata BiH jasno pokazuju koliko su stvari izmakle kontroli. Sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u aprilu 2025. godine iznosila je 3168,90 KM. Gotovo polovina te korpe tačnije 44,85 posto – odnosi se na hranu. Skoro cijela prosječna plata tako ide samo za prehranu, dok ostali troškovi ostaju na čekanju ili se preživljavaju na dug.
Prosječna plata isplaćena u FBiH u februaru iznosila je 1525 KM, dok minimalna, prema odluci Vlade, ostaje na 1000 KM. To znači da se sindikalna potrošačka korpa može pokriti sa svega 48,12 posto prosječne plate ili sa poraznih 31,56 posto minimalne. Drugim riječima, porodica s dvoje djece mora raditi čitav mjesec – i to s dvije prosječne plate – kako bi jedva pokrila troškove osnovnog života. Sve iznad toga postaje luksuz: stanarina, grijanje, školske potrebe, lijekovi…U tom kontekstu, ekonomisti već godinama upozoravaju da struktura potrošnje u kojoj građani većinu svojih primanja troše isključivo na hranu, predstavlja jasan pokazatelj sistemskog siromaštva. Profesor Adnan Efendić sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu pojašnjava kako se životni standard ne mjeri samo u trenutnom novčaniku, već i u dugoročnim trendovima – a ti trendovi ne idu u pravcu poboljšanja.
Podaci Agencije za statistiku BiH dodatno potvrđuju sumornu sliku: u martu 2025. godine u odnosu na prethodni mart, cijene su u prosjeku porasle za 3,2 posto. Posebno zabrinjava rast cijena hrane i bezalkoholnih pića za čak 7,8 posto. Rast bilježe i zdravstvo (6,3%), restorani i hoteli (5,8%), obrazovanje (0,6%) i brojni drugi sektori koji dodatno opterećuju kućne budžete.Najgore u svemu je što odgovori vlasti izostaju. Umjesto konkretnih mjera pomoći – poput smanjenja PDV-a na osnovne životne namirnice, subvencija za najugroženije ili kontrole trgovačkih marži – javnost se suočava s tišinom i političkim igrama koje sve manje imaju dodir sa stvarnim životom.
U međuvremenu, građani preživljavaju. Biraju najjeftinije proizvode, odriču se obroka, odgađaju liječenja, odustaju od planova. U zemlji bogatoj prirodnim resursima i vrijednim ljudima, postalo je normalno – ne imati dovoljno za život.Ako vlast i dalje ne vidi ovu situaciju kao alarmantnu, pitanje je: čeka li nas još veće siromaštvo, ili smo ga već dostigli – samo što ga više ne primjećujemo jer je postalo svakodnevnica?