Osvrt na slučaj u kojem se mladima, nakon što su ispunili sve uslove, najavljeno do 12.000 KM svelo na 4.800 KM, a zatim gotovo godinu dana izbjegavana odgovornost – uprkos zaključku Skupštine Kantona Sarajevo, usvojenom amandmanu na budžet kojim je predviđena puna isplata, te brojnim apelima, protestima i medijskom pritisku – jasno oslikava mehanizam učenja naučene bespomoćnosti u savremenom društvu. Kada institucije pošalju poruku: “možete tražiti svoja prava, ali mi ćemo ih prepoloviti i još vas ignorisati”, to nije birokratski problem, to je pedagoški akt države koja oblikuje građane da ne vjeruju, da ne pokušavaju, da se pomire.
U društvu u kojem se jedan od najvažnijih programa za zadržavanje mladih pretvara u izvor frustracije i gubitka povjerenja, urušavanje počinje iznutra. Mladi su, po svim pokazateljima, spremni učestvovati, graditi, ostati. I učinili su sve što je od njih traženo: ispunili uslove koje su institucije postavile pred njih, čekali, učestvovali u pozivima, slali apele, organizovali proteste. A zauzvrat su dobili poruku da to nije dovoljno. Ili kako bi rekao ministar Pandurović: “Briga me”.
Takva izjava ne postoji u vakuumu – ona proizvodi realne posljedice. Ona uči mlade da je njihovo dostojanstvo manje važno od budžetske akrobatike. Da se njihova borba ne računa. Pasivnost postaje odbrambeni mehanizam. Onda protest više nije logičan ishod, nego uzaludan čin. Onda odustajanje od protesta postaje ne znak apatije, nego izraz naučene bespomoćnosti, psihološke kapitulacije pred sistemom koji ne samo da ignoriše, već i kažnjava pokušaj učešća.
Još jedan problem je diskurs kojim se ove subvencije nazivaju “pomoć”. Kao da je u pitanju milostinja. A zapravo, ovo je bila investicija u demografski opstanak. U zadržavanje mladih u državi koja rapidno stari, u usporavanje iseljavanja, u održavanje lokalne ekonomije kroz potrošnju, poreze, stabilnost tržišta nekretnina.
U ekonomiji se to zove “multiplikativni efekat”, a u društvu “ulaganje u budućnost”. Ali tretman koji su mladi dobili pokazuje da država ne vidi tu logiku. Niti je spremna da se ponaša kao odgovoran investitor. Umjesto da učvrsti povjerenje jedne generacije, ona ih je učila da je vlast nepredvidiva, da obećanja ne važe i da ne postoji sistemska odgovornost. Takva iskustva se ne brišu lako – ona se prenose kao sumnja u sve buduće inicijative.
“Ako ja nisam dobio, ne treba ni drugi”: psihologija poraza
Jedan od najopasnijih društvenih obrazaca, koji se u ovoj situaciji tiho reprodukuje, jeste poruka da je nepravedno i pomoći nekome – ako to nismo svi dobili. “Ako ja nisam dobio subvenciju – ne treba ni on.” “Nisu trebali dobiti ništa.” Oh vi hiperprivilegovana kasto, umjesto solidarnosti i zajedničkog zahtjeva za pravednom raspodjelom, sve češće se javlja osvetoljubivi egalitarizam: neka niko ne dobije.
To je proizvod slomljene društvene kohezije. Kad se pojedinci osjećaju zaboravljeno, njihova empatija biva zamijenjena cinizmom. Kad godinama gledamo kako se „oni gore” izvlače, a “mi dole” se glođemo za mrvice, vrlo brzo prestajemo vjerovati u ideju zajedničkog dobra. I onda ni subvencija više nije alat za ravnotežu, već novi izvor zavisti.
Vlada koja bez stida uskrati mladima obećanu pomoć, pa čak i odbije da ih sasluša, šalje jasnu poruku: “Idite. Ovdje niste bitni.” Ta poruka ne stoji samo u izjavama ministra Pandurovića, nego u tišini institucija, u ignorisanju protesta, u neprovođenju odluka Skupštine, u birokratskim izgovorima.
Ovo nije više pitanje samo jedne subvencije – ovo je pitanje odnosa države prema mladima. I ako se ovakvi slučajevi ponavljaju bez odgovora, onda naučena bespomoćnost postaje trajno stanje. A kad mladi kolektivno zaključe da ništa ne vrijedi, da se borba ne isplati, da se moralna korektnost kažnjava – onda društvo ne propada zbog sukoba, nego zbog pasivnosti.
Zato i najavljeni protest za 10. juni 2025. u 15 sati – otkazujemo. Ne zato što više nemamo šta reći, već zato što znamo da niko ne sluša. Ta tišina nije znak odustajanja, nego svjedočanstvo o tome koliko nas je ovaj sistem ponizio.
I zato ova borba nije samo za 10.000 KM. Ovo je borba protiv ideje da smo svi samo brojke u excel tabeli budžeta. Da nam se može dati, pa uzeti, pa ignorisati bez posljedica. Ovo je poraz na puno širem nivou.
Piše: članica grupe aplikanata za subvencioniranje stambenog pitanja mladih iz 2023 – magistrica psihologije.
