To je posebno još izražajnije, kaže, nakon što je sevdalinka upisana na listu svejtske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.
“Toliko sam sretna zbog toga. Znam nekada osamdesetih godina prošlog vijeka malo se drugačija muzika slušala. Sevdalinka nije bila toliko popularna. Ali, ja sam je od samog djetinjstva nekako nosila u srcu i njegovala sam je. I kada su rijetki snimali za arhiv Radio-televizije Bosne i Hercegovine sa zadovoljstvom sam snimala te pjesme, uživala u njima. Prošla sam i kroz sva kulturno-umjetnička društva gdje se sevdalinka njegovala. Tako da zaista sam sretna što je sevdalinka doživjela ove uspjehe. Sevdalinka je sve popularnija i to se vidi i po koncertima koji se organizuju u inostranstvu, koji se organizuju i u Bosni i Hercegovini”, istakla je Hadžić.
Ističe da gdje god ode bilo da je to neki veći grad ili manje mjesto sevdalinka nekako uvijek nađe svoje mjesto i publiku.
Posebne čari koncerata na Drini
“Bez obzira gdje da ste, ljudi koji vole sevdalinku ne znači da li žive u velikom gradu ili manjem ko je voli jednostavno je voli. A, mnogo ljudi voli sevdalinku. Ona je zaista ono što je naše. Posebno to pokazuju ljudi u dijaspori. Valjda je to i čežnja za domovinom. Rasuli su se Bosanci i Hercegovini po svijetu i onda kada se zapjeva sevdalinka tačno se tada vide i suze u njihovim očima, raduju se i pjevaju”, navela je Hadžić.
Naglašava da gdje god dođe da nastupa uvijek su ljudi srdačni i uvijek doživljavaju sevdalinku s ljubavlju.
“Ali, posebno, evo već nekoliko godina bh. povratnici iz Švedske Hako i Fahrija Jašarević organizuju koncerte u Zvorniku i Janji. To su mi nekako posebni koncerti. Sa kolikom oni ljubavlju to priprema. To se radi čitave godine, na tim pripremama. I odziv publike je zaista odličan. Svake godine bude sve više i više publike. Vidi se da ona zaista ima svoje posebno mjesto”, zaključuje Hadžić.
Cijeni kako bi koncerata sevdalinke u dijaspori trebalo biti više, a da što se tiče posjećenosti da sve to zavisi od organizatora.
“Porodica Jašarević istovremeno svake godine organizuju i prave festival u Geteborgu, u Švedskoj. Također, mi smo prošle godine bili u Austriji, u Grazu, u Beču i zaista je bio veliki odziv. Organizator je bili kulturno-umjetnička društva iz Graza i Beča. I Podrinjci su organizovali koncert u Beču, u Austriji. Tako da sam zaista oduševljena koliko je bilo posjetilaca. Predivno je bilo zaista”, ističe Hadžić.
Navodi da se možda nekada neko žali da nije bilo posjećenosti, ali ističe, da je ključ uspjeha u organizatorima događaja.
“Često u inostranstvu organizuju to ljudi koji baš i nemaju nekog smisla za to. Oni nešto hoće, ali oragnizuju to u nekom stilu malo drugačijem. Hoće ljudi da tu sjede, da jedu, da piju. Međutim, ovo što naši saradnici organizuju oni to rade na nivou. Primjerice Muhamed Murselović moj dragi Brčak koji živi u Villachu, u Austriji on je nekoliko puta isto organizovao koncerte u jednoj prelijepoj dvorani. Tako da sam vodila tamo i malo mlađe izvođače kao što su Alma Subašić, Zanina Berbića, Eminu Porču, a samnom je išlo i nekoliko starijih kolega. Nadam se da će to preći u tradiciju da se svake godine organizuje”, navodi Hadžić.
Među velikanima
Govorila je i o tome da li bosanskohercegovačkoj sceni nedostaje muzičkih festivala na kojim su se pjevači mogli predstaviti u najboljem svjetlu, ali i umjetnost.
“Mislim da ima dovoljno festivala. Svake godine se u Bihaću održava festiva. Imamo u Tuzli festival koji organizuju Milkunići. I u Sarajevu se dešavaju brojne stvari, ima koncerata, imamo i Festival Ilidža mada to nije onaj koji je bio nekada u bivšoj Jugoslavije. Ali, eto krenulo je. Neka se organizuje to. Počeli su dolaziti konačno i izvođači iz bivše Jugoslavije. Tako da se nadam da će i taj festival onako imati nekako svoje mjesto kao i prije rata. Uglavnom vidim da se dosta toga dešava kada je u pitanju sevdalnika. Možda nekada ne treba ni pretjerivati. Ipak, nekada kada je nečega previše onda možda malo i dosadi. Treba pustiti publiku da malo i poželi”, cijeni Hadžić.
Od nedavno ime i biografija Vesne Hadžić našli su svoj kutak u Art kući sevdaha u Sarajevu sa najistaknutijim bh. interpretatorima sevdalinke.
“To mi puno znači. Sretna sam zbog toga. Nekada neki ljudi kad me sretnu, kažu – pa evo zašto nisam ranije bila tamo. Kažem – kada dođe vrijeme. Nisam nikada nikoga vukla za rukav. Zaista, desilo se da su me pozvali iz Art kuće sevdaha i rekli da će se konačno i moja biografija i moj kutak naći tamo u tom hramu kulture. Tako da mi je to veliko zadovoljstvo”, ističe Hadžić.
Kaže da nikada nešto posebno nije planirala, pa će tako biti i u 2025. godini.
“Kod mene sve nekako spontano dolazi. Kao da mi nekako drugi organizuju život. Samo me pozivaju i kađu dođi tada i tada, imat ćeš tu koncert. Tako da nisam nikada nešto posebno razmišljala ni gdje ću, ni šta. Sve nekako dolazi samo po sebi. To prepustim vremenu. A, zadovoljna sam koliko zastupljena. To je taman toliko koliko mi vrijeme dozvoljava. Čuvam i unuka. Tako da baš nekako dobro uklopim i taj privatni život i život sa sevdahom”, navodi Hadžić.
Saradnja od Udruženja “Saray sevdah” do Brestovskog
Naglašava da što se tiče arhivskih snimaka, dok je bio veliki orkestar i dok je drugačiji pristup imala Muzička produkcija prema sevdalinci da se tada i radilo.
“Međutim, sada se slabo radi. Sada toga nema. Imala sam sreću da zateklenm rahmetli Ismeta Alajbegovića Šerbu, Zaima Imamovića i sve te ljude od kojih sam učila i sa kojima sam sarađivala. Nakon rata nekoliko godina se jako lijepo sarađivalo sa Muzičkom produkcijom dok je bio živ Edo Pandur, Mirso Sijerčić, Ivica Bernadić, ekipa koja je radila na očuvanju našeg kulturnog blaga sevdalinke. Ali, sada su došli nekako neki novi, mlađi ljudi, koji mislim da budem krajnje iskrena baš nemaju sluha za to”, navodi Hadžić.
Ističe da nikada nije imala želju da snima novokomponovane pjesme, a i ako je nešto snimala to su bile pjesme koje su napisane i komponovane u duhu sevdaha.
“Mislim da imam sasvim dovoljno materijala i za emisije, a snimila sam većinu pjesama za koje sam imala želju da to učinim. Tako da nemam nekih planiranja u budućnosti. Neka ide sve svojim tokom. Sarađujem sa Udruženjem Saray sevdah gdje ja i koleginica Refija Muslić radimo sa mladim pjevačima, djecom. Malo ih učimo tehniku pjevanja i prenosimo sve ono što smo mi naučili na njih. Imam i kod Kiseljaka, u mjestu Brestovskom oko dvadesetak žena pri kulturno-umjetničkom društvu “Fra Karlo Kujundžić” pa i sa njima radim. Te žene one isto vole da pjevaju, da se druže. Tako sedmično imamo nekada jednu, nekada dvije probe. Sarađuje se lijepo i sa njima. Uglavnom uvijek ima nekih dešavanja i jako sam zadovoljna”, poručila je Hadžić.