“Kako bismo odgovorili na potrebe sve brojnije starije populacije, a istodobno povećali dostupnost stanova za mlade obitelji, predlažemo proširenje kapaciteta domova za starije osobe uz mogućnost zamjene nekretnina za smještaj. Naš model omogućuje starijim građanima da svoj stan ustupe Gradu na korištenje u zamjenu za siguran, kvalitetan i dostupan smještaj u domu. Time se unapređuje kvaliteta života starijih osoba i osigurava im se dostojanstvena starost, uz istodobno racionalno korištenje postojećeg stambenog fonda. Umjesto da stanovi ostaju neiskorišteni ili se prenamjenjuju bez jasnog društvenog učinka, ovim modelom povezujemo međugeneracijsku solidarnost s održivim upravljanjem imovinom”, navodi se u programu Selak Raspudić.
Rudan je plan kandidatkinje za gradonačelnicu Zagreba komentirala na svom blogu, u postu pod nazivom “Besramnica”, koji prenosimo u cijelosti:
“Zanimljivo je da se većina ljudi bavi poslom za koji je koliko toliko kvalificirana. Jedini posao kojim se baš svako može baviti bez ikakve odgovornosti je politika. Političarima i političarkama treba samo drskost, prostota, bešćutnost i potreba za prodavanjem svoga lika i svojih nedjela i mogu krenuti u lov na moć i lovu.
Pa ipak… Obični ljudi ponekad pomisle da postoje neke granice… Da i kad si političar ne možeš zanemariti baš elementarne načine ponašanja. Čak i bebe učimo da obavljaju veliku nuždu u tutu, trude se da to savladaju i ponosne su na svoju samokontrolu.
Pitam se da li je kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, Marija Selak Raspudić, ikad savladala kako upravljati svojim tijelom kad je tuta u blizini? Ili se ipak odluči da se olakša gdje joj i kako padne na pamet? To se nešto usudilo iz bespuća svoje nevjerovatne prostote i gluposti izvući prijedlog kako riješiti problem smještaja hrvatskih penzionera i penzionerki u staračke domove.
Za nju je rješenje jednostavno. Naše hiljade jadnika čiji je život u doslovnom smislu riječi samo jezivi, goli boj za fizički opstanak dobili su recept. Svoje bi čatrlje i stanove trebali dati državi koja bi im za uzvrat ustupila krevet u nekom domu, a starci bi se onda svojih nekretnina riješili u korist mladih bez krova. Oni bi dobili njihove stanove po “posebnim kriterijima”.
Dublje analizirati prijedlog žene koja očito pojma nema o čemu govori i čija je jedina misao promovirati svoj lik i nedjelo nema nikakvog smisla. Žena jednostavno nije pri sebi, ako je ikad i bila, što ne znači da bi joj penzioneri to morali oprostiti jer će njeno carstvo biti nebesko.
Zna li ta žena kako izgledaju naši “domovi” za starce i koliko koštaju?
Ja ću joj reći. To su rupe u kojima starci trunu, živi gore, “gazde” ih zaključavaju pa napuštaju, za hiljadu i pol eura mjesečno po krevetu jedva da možeš ući u kuće strave i užasa otvorene za ljude koji su čitav život radili da bi pred kraj bili tretirani poput štakora. Zašto je Hrvatska uporno i uporno i uporno Hitler prema onima koji su godinama stvarali ovu zemlju misleći da je Hrvatska njihova budućnost, a ne provalija za odlaganje toksičnog otpada?
Odgovor uporno ne saznajemo iako su penzioneri u svim hrvatskim medijima stalno top tema pa ih se tako dočepala i ova bešćutna, nekvalificirana, bahata spodoba nadahnuta svojom beskrajnom ignorancijom, neznanjem i potrebom da se kesi sa plakata. Lov na hrvatske penzionere je stalno otvoren, na nas se može istresti svaki pas lutalica koji ima ili nema problema s probavom.
Stari smo, bolesni, nemoćni, poniženi, GLADNI. Ponor u koji upadamo svaki dan je sve dublji, a naš očaj neopisiv. Ne, djeca nam ne mogu pomoći, a država se svim silama trudi da nas zatuče. Mi smo trošak, a na mladima u našim stanovima će svijet ostati.
Jasno mi je, ovaj tekst nema nikakvog smisla. Priča mi se gadi, želudac mi se diže, ali čemu? Kad bih “gospođi” predložila da polovicu svoje ogromne plaće od četiri hiljade eura koju zaslužuje propovijedajući pizdarije donira jednom penzioneru i penzionerki i tako spasi njega ili nju i dušu svoju, ne bi znala o čemu govorim.
Zato, samo, jednostavno, ostala sam bez teksta. Ambiciozna besramnica ovaj je put nadišla samu sebe”, piše Rudan.