Papa Franjo, koji već dvanaest godina vodi Crkvu, ostavio je dubok i specifičan trag ne nužno kroz institucionalne reforme koje je želio provesti, već kroz snažnu promjenu fokusa i pogleda na svijet.
Franjo je, kako ga neki opisuju, istovremeno teološki konzervativan, ali društveno progresivan. Iako se nije ostvarila njegova vizija potpunog preobražaja Crkve, ono što je uspio jeste da redefiniše njeno globalno težište. Bio je prvi papa koji je jasno prepoznao da se budućnost Katoličke crkve ne nalazi više u Europi niti na bogatom Zapadu, već na tzv. “periferiji” – u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.
Danas, čak sedam od deset katolika živi u tim regijama, a to znači da su i prioriteti Crkve sve više vezani za probleme koji pogađaju upravo te zajednice – siromaštvo, nejednakost, migracije i klimatske promjene – a ne za teme koje opterećuju vjernike iz Rima, New Yorka ili Zagreba.
Nasljednik pape Franje, ko god to bio, morat će nastaviti tim putem. Ne samo zato što je Franjo otvorio vrata tom novom kursu, nego i zato što je time odredio smjer u kojem se Crkva sada prirodno kreće.
Upravo zato se očekuje da nadolazeća konklava – proces izbora novog pape – bude ne samo povijesna, već i potencijalno najmodernija do sada. Jer, temelje za to već je postavio Franjo.