Pa bilo mi je i zabavno i teško jer prvo se pitate je li fakultet prilagođen, kako će vas prihvatiti studenti, profesori, a ono zabavno je što ćete steći novo znanje, novo iskustvo i, u konačnici novo prijateljstvo za cijeli život, rekla je Laura Soče, studentica, u razgovoru za HRT.
Otkrila je što joj najviše smeta u društvu prema osobnom simbolizacijom:
– U društvu najviše smeta ta stigmatizacija; on je osoba s invaliditetom, on ne može. Mi možemo puno, samo ako nam date priliku, govori Laura.
Pojasnila je i gdje se vidi nakon fakulteta i koliko misli da može doprinijeti ovom društvu:
– Mislim da mogu uvelike doprinijeti ovom društvu. Što se tiče mog pozitivnog stava i mog znanja, a vidim se u školi, da radim kao vjeroučiteljica ili da držim motivacijske govore kako bih motivirala druge ljude, priča Laura.
Svoje roditelje bi opisala kao najdivnije i najprekrasnija osobe u svom životu.
– Veliku zahvalu dugujem mojoj mami i tati koji su bili tu kroz cijeli moj život i bili su moja svjetlost, moja nada i moja vjera u bolje sutra, još jednom, hvala vam za sve, kaže Laura.
Robert: Nikada u razgovoru neće istaknuti sebe u prvi plan
Robert Kukić student je prve godine teološko-religijskih znanosti i Laurin je prijatelj.
– Iako se ne znamo neko duže razdoblje, tek od početka godine, ali stvarno, kad sam je upoznao, uvidio sam koliko je to prekrasna osoba, toliko topla, spremna za druženje, razni spektar tema, koliko je šaljiva, ali najviše me je dojmila njena inteligencija, kazao je Robert Kukić, student.
Objasnio je i od kuda Laura crpi snagu:
– Iskreno, to se i ja nekad pitam. Stvarno puno puta se dogodi da nekad dođem umoran, iscrpljen na faks, još je jutro, nisam došao k sebi, ona uđe i kaže bok ekipa, ja gledam od kud žena ima volje i svega. Znamo i zapjevati i pričati viceve. Mislim da vjera ima jaku veliku ulogu u njenom životu, ali i prijateljstva koja sklapa s ljudima zbog svoje topline, srčana je osoba, dodaje Robert.
Ispričao je i kako gleda na osobe s invaliditetom kroz prizmu Laure:
– Ono što ja prvo primijetim kod Laure je što nikad u razgovoru neće istaknuti sebe u prvi plan i govoriti kako je njoj teško, kako je ona zakinuta, već baš suprotno, potakne me često da pogledam koliko sam puta površan u svojim razmišljanjima, u svome životu, da sam puno puta možda i nezahvalan na tome što imam. Često u razgovoru s njom zapravo vidim koliko je to osoba puna nade, radosti, života. Jedno sam joj čak rekao, treba na fakultetu uvesti kolegij život i da ga ona predaje jer ima toliko lijepih, pozitivnih stvari, da čovjek ostane u šoku, nastavlja Robert.
Kazao je i kakvi su im tulumi:
– Tulume još nismo imali, bar zajedničke, ali dogovaramo to, daj Bože da bude, ali često prije nastaje u pauzi, bude koja pjesma, neki vic, uvijek se našalimo, zapjevamo zajedno, tako da imamo jako sličan glazbeni ukus i puno tema za razgovor, tako da s njom stvarno nikad nije dosadno, zaključuje Robert.
Priča o Lauri, priča je o nepobjedivosti ljudskog duha. Pokazuje nam kako se čovjek može uzvisiti iznad životnih problema i ograničenja, te na kraju iz svega izaći kao pobjednik.