Naime, glumac je imao rak pluća, a o borbi Žarka Lauševića sa opakom bolešću pisao je Boris Jakić u knjizi “Lauš” Borisa Jakića, u izdanju Vukotić medije. U tom delu napisano je sljedeće:
“Kao svaki ozbiljan i pristojan čovjek, Žarko je napravio testament u kojem je do detalja objasnio svoju poslednju volju. To je učinio u proljeće 2023. uvjeren da kraj nije tako blizu. Između njega i smrti nije bilo nepoznanica, dobro su se znali još od vremena podgoričke tragedije. Stalno su bili bliski, oslovljavali se na “ti”.
Nije umio da štedi. Uprkos bolesti, nije ostavio cigarete. Zamijenio je samo njihovu formu – pušio je elektronske umjesto duhanskih s filterom.
Doktor sa ORL klinike Kliničko-bolničko centra Srbije bioptirao mu je tkivo, a dobijeni rezultati mogli su se tumačiti dvojako, i da jeste i da nije tumor – objašnjava pukovnik doktor Nebojša Marić, načelnik Odjeljenja za grudnu hirurgiju na VMA.
Bio je u dilemi da li treba da operiše pluća ili ne. Čim je žljezda van grudnog koša zahvaćena kancerom, velika je vjerovatnoća da su u pitanju metastaze. Ali to ne znači da ne može da se operiše. Njegov tumor u donjem režnju nije bio veliki.
To je bila klackalica, šahovski problem kako liječiti, da li početi sa ciljanom hemioterapijom ili odmah operisati. Ja sam kao hirurg smatrao da bi bilo šteta da taj primarni problem ne uklonimo, a da se onda nastavi proces liječenja terapijom koja je kasnije sprovedena.
Izabrao je alternativnu medicinu
Preporučio sam mu hirurški zahvat. Nije mi djelovao kao čovjek koji je plašljiv, ali je pretjerivao sa analitikom. Čitao je mnogo o kanceru pluća i kako taj problem može riješiti. Bio je uvjeren da postoji način da se bolest eliminiše ili kontroliše drugim metodama.
Drugi razlog zbog koga je izbjegavao hirurški zahvat bili su rezultati biopsije supraklavikularne žljezde, koja u prvom mahu nije dala precizan odgovor na pitanje o kakvoj bolesti je riječ. To je kod njega probudilo nadu da je možda u pitanju neka upala, a ne karcinom pluća.
Izabrao je alternativni metod liječenja, promjenu načina ishrane, redukovanje unosa šećera i izbjegavanje nekih drugih stvari. Poklonio mi je knjigu jednog japanskog autora na tu temu.
Radio je punom parom. Jasno sam mu rekao da su veće šanse za izlječenje ako se bude opredelio za hirurgiju. Rekao sam da je operacija najbolja opcija, čak sam mu rezervisao termin kod mene na odeljenju. Javio mi se poslije nekoliko dana i obavestio me, nakon konsulatacija s nekim onkolozima, da neće da se operiše.
Ne mogu da procenim zašto je izbegao hirurški zahvat, da li je u pitanju strah ili uvjerenje da će tim nekim alternativnim metodama pobijediti bolest. Mislim da je bio ubijeđen da će je pobijediti. Pitao me je koliko će vremena biti u bolnici ako prihvati da bude operisan. Tada je snimao “Vreme smrti” i još jedan ili dva filma.
U tom trenutku osjećao se odlično, mogao je da radi i nije osjećao veća ograničenja. A to je najveća “kvaka” kod onkoloških bolesti, osjećate se dobro sve dok ne možete da stojite na nogama. Poenta je da treba da se liječite dok se osjećate odlično.
Bio sam na premijeri “Heroja Halijarda”. Kad sam ga vidio nisam se osjećao dobro. Pošto se bavim onkološkim bolesnicima, bilo mi je jasno da je njegovo vrijeme isteklo. Vidio sam kraj.
U želji da ne umre bez ožiljaka, grabio je svaki dan, snimao dok je mogao da stoji. I tada, kad je više vremena provodio u KBC “Bežanijska kosa” nego kod kuće, vjerovao je da su dobri dani pred njim. (stil.kurir.rs)