Medvjedi (lat. Ursidae) su sisari iz porodice zvijeri (Carnivora). Najmlađa su porodica mesoždera, razvijena prije oko 50 miliona godina, od zajedničkog pretka koji se zvao Ursavus elemensis i bio veličine lisice. Danas je u nauci prihvaćeno da postoji osam vrsta medvjeda, a postojala je i deveta, pećinski, koji je izumro tokom posljednjeg ledenog doba. Mrki medvjed nastanjuje prostranstva Evrope, Azije i sjeverne Amerike, bijeli ili polarni živi oko Arktika, crni još postoji u sjevernoj Americi, medvjed naočar u Južnoj Americi, dok azijski crni, sunčev, usnati medvjed i velika panda žive u Aziji.
Navodno je nekad i u Africi bilo medvjeda (nađene su kosti), ali nije ostalo živih primjeraka.
“Onaj koji zna gdje je med”
Medvjed je snažna, velika životinja teškog tijela, masivne glave, malih ušiju i repa, moćnih zuba, sa odlično razvijenim čulima. Dostiže do dva metra u visinu i do 300 kilograma težine. Osjeti miris hrane na daljini većoj od kilometra. Kad trči dostiže brzinu od 50 kilometara na sat.
Jede vrlo raznovrsnu hranu, od mesa do voća, meda i ribe. Ima velike kandže koje se ne uvlače i umije da se vere uz stijene i drveće. Može da hoda izvjesno vrijeme na zadnjim nogama – i u tome je izgleda korijen veoma rasprostranjenog, međunarodnog vjerovanja da je ova životinja na neki način srodna čovjeku, samo obučena u raskošno krzno sa poddlakom, od bijele preko svih nijansi mrke do crne boje.
U ovo vjeruju svi evropski, azijski i američki narodi koji su ikad došli u kontakt s ovom životinjom. Sibirska plemena zovu medvjeda “starijim bratom”. Kod starosjedilaca Amerike medvjed se također oslovljava kao rođak. Sama riječ “medvjed” na staroslovenskom i svim živim slovenskim jezicima znači “onaj koji zna gdje je med”.
U bajkama medvjed živi sa ženom ili djevojkom, čak ima sa njom djecu, koja imaju ljudski izgled, a medvjeđu snagu. U bajkama Irske i Skandinavije medvjed odbacuje kožu i krzno, pa postaje čovjek, što bilježi i Tolkin u priči o Mjenjaču kože koji po potrebi uzima oblik čudovišnog crnog medvjeda da bi se čim opasnost prođe pretvorio u ogromnog snažnog muškarca. Gradovi i planine širom Evrope nose ime po medvjedu. Veselin Čajkanović bilježi da se u selima u njegovo doba (do 1946. godine) još nosila “večera teti” (mečki) uoči velikih vjerskih praznika.
Opasna životinja s kojom nema šale
Poznat je izraz “učiniti nekome medvjeđu uslugu” u značenju “iz dobre namjere učiniti mu štetu”. Vuk Karadžić objašnjava porijeklo ove izreke starom narodnom pričom. Kao, sprijateljili se seljak i medvjed i dogovorili se da sve teške poslove rade zajedno. To je funkcionisalo dok jednom seljak nije zaspao, a muha mu sletjela na lice. Medvjed, da otjera muhu, raspali šapom po čovjekovom licu. Rezultat može da se zamisli.
U drugoj verziji medvjed, opet iz silne ljubavi, snažno grli čovjeka – tako da mu polomi kosti. Još starija poslovica upozorava “zlo je zvere medvjed”. Poljoprivrednici od davnih vremena znaju da je u pitanju opasna životinja s kojom nema šale.
Da li je kraj zimi?
Medvjed je izuzetno zastupljen u narodnom i umjetničkom stvaralaštvu. Poznate su dječje pjesme “Medvjed bere jagode”, “Medo Brundo”, “Meda Miško zaspao, leži potrbuške” i druge, a najčešći motiv pjesama i priča je upravo medvjedova ženidba.
Značajno vjerovanje odnosi se i na sposobnost ove životinje da predvidi kad će stići proljeće: naime, na Sretenje (15. februara) medvjedica izlazi iz jazbine u kojoj spava zimski san, pa, ako je oblačno, polazi da traži hranu, jer to znači da proljeće stiže. A ako je lijepo vrijeme, vraća se u brlog, da nastavi san, jer će zima trajati još šest sedmica.
Prosio meda lisicu, odbila ga, jer je ona vitka, a on debeo. Prosio vučicu, otjerala ga, jer on spava cijele zime dok njen narod traži hranu. Najzad pametna vjeverica savjetuje medvjeda da traži ženku “prema sebi”, to jest, od svoje vrste. On zaprosi medvjedicu i “poslije su sretno živjeli”, piše Agroklub.