Iako tematski ne donosi ništa revolucionarno, ono što ga čini posebnim jeste način na koji Sean Baker uspijeva razdrmati žanr koji već desetljećima robuje vlastitim klišejima. U eri kada se filmska industrija sve više oslanja na reciklažu poznatih priča, Anora dokazuje da se i od klasičnih motiva može napraviti nešto svježe, dinamično i originalno.
Za one koji nisu pratili ovogodišnji Cannes, pobjeda Anore možda je bila iznenađenje – pogotovo s obzirom na to da su mediji više izvještavali o projektima velikih imena poput Francisa Forda Coppole ili Kevina Costnera. No, Sean Baker nije neko nepoznat. Nakon filmova Tangerine i The Florida Project, kojima se etablirao kao jedan od najzanimljivijih indie autora današnjice, Anora dolazi kao još jedna potvrda njegovog umijeća da od jednostavne priče napravi nešto slojevito i upečatljivo.
Poznata priča, ali s novom energijom
U osnovi, Anora je klasična „priča o Pepeljugi“ – djevojka i mladić se upoznaju, vjenčaju u Las Vegasu i priča se odvija u sasvim očekivanom pravcu. Romansa se postepeno raspada, protagonistica prolazi kroz težak put razočarenja, a film završava gorkim suzama. Na papiru, ništa što već nismo vidjeli. No, ono što Anoru čini posebnim jeste način na koji se poznati motivi kombinuju s neobičnom mješavinom crnog humora, gangsterske akcije i autoironije.
Film se može podijeliti na tri dijela. Prvi dio je standardni uvod u priču – nije naročito inovativan, ali efektno postavlja atmosferu. S obzirom na to da je glavna junakinja seksualna radnica (što je, inače, čest motiv u Bakerovim filmovima), nije iznenađenje da ima mnogo eksplicitnih scena. No, prava čar filma dolazi tek u drugom činu.
Ovdje Anora naglo mijenja ton i pretvara se u nešto što izgleda kao spoj ranih filmova Guya Ritchieja i tipičnog romantičnog filma s Jennifer Aniston. Razlika je u tome što u ulozi protagonista imamo nepredvidivu ekipu – glavna junakinja, armenski svećenik, njegov rođak i misteriozni Rus zajedno kreću u potragu po New Yorku, upadajući u situacije koje su istovremeno napete i urnebesne. U kakofoniji engleskog, ruskog i armenskog jezika, film balansira između gangsterske priče i apsurdne komedije, što ga čini izuzetno osvježavajućim iskustvom.
Treći dio filma vraća priču na zemlju – i nas s njom. Nakon ludila koje dominira drugim činom, završnica nas podsjeća na bolnu realnost u kojoj se junakinja nalazi. I dok ostaci komedije iz prethodnog dijela i dalje provejavaju, zadnje scene nose težinu koja tjera publiku na razmišljanje o sudbini glavne junakinje i, šire gledano, o načinu na koji muškarci tretiraju žene.
Zašto je Anora film vrijedan pažnje?
Kombinacija žanrova, snažan vizuelni identitet i autoironični pristup teškim temama čine Anoru filmom koji se izdiže iznad konkurencije. Dok većina romantičnih drama teži ozbiljnosti i patetici, Baker se ne boji uvesti dozu haotične energije, stavljajući pred publiku istovremeno smiješnu i bolnu priču.Ne, Anora nije Eraserhead – ali i ne pokušava biti. To je film koji prepoznaje sopstvene trope, ali ih koristi na način koji je svjež, zabavan i istovremeno duboko emotivan. Upravo zbog toga, vrijedilo je Zlatne palme i zaslužuje pažnju publike.