Ona je, zapravo, garantno pismo dubrovačkim trgovcima da smiju trgovati svim i svači po prostoru Kulinove vladavine, a da ne plaćaju nikakve poreze ili namete, na neki način, predstavlja rodni list Bosne i Hercegovine i dokaz negatorima da je ona postojala mnogo prije njih i da ima svoj istorijski kontinuitet.
Obzirom da je to dokument od državnog značaja, s pravom se naziva Povelja. Postoji više prevoda Povelje. Ovdje izdvajamo one koje su uradili medievalist Marko Vego (1907 – 1985) i istraživač povijesti Hamza Hamzabegović.
Kod ostalih prevoda nije upotpunjena račenica gdje bosanski ban Kulin naglašava Dubrovčanima da neće plaćati nikakve putarine.
Ovu lukrativnu ponudu Dubrovčani su rado prihvatili, što je bilo, za obje strane, od velikog privrednog, političkog, ali i historijskog značaja.
Prema prevodu Marka Vege, Povelja bana Kulina glasi: „U ime oca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha. Ja ban’ bos’n’ski Kulin’ prisezaju (prisežem) tebi, kneže Kr’vašu i v’sim’ (svima) građam’ (građanima) Dubrov’čam (Dubrovčanima) (da ću) pravi prijatel’ (prijatelj) biti vam’ od’ sele i do vijeka i prav’ goi dr’žati s’ vami i pravu vjeru dokola (dokle) s’m’ (sam) živ’: v’si (svi) Dubrov’čane (Dubrovčani) kire (koji) hode po moemu vladaniju (državi) tr’gujuke (trgujući), godje (gdje) si kto hoke (hoće) krjevati (kretati) godje (kuda) si kto mine pravov’ vjerov’ (pravom vjerom) i pravim’ sr’d’cem’ (srcem) dr’žati e (je) bez’ v, sakoe (svake) zledi (zlobe) razne što mi kto (tko) da svoev’ volov’ (svojom voljom) poklon’ i da im ne bude od’ moih’ č’st’nikov’ (činovnika) sile i dokole (dokle) u mne (u mene) budu, dati im’ s’vjet’ (daće im se savjet) i pomok’ (pomoć) kakore i sebi, kolikore moge (može) bez’ v’sega (svega) z’loga primisla: tako mi Bože pomagai (pomagaj) i sie (ovo) stgo (svetago) evangelie (evanđelje). Ja Radoe (Radoje) dijak’ ban’ (banov) pisah’ siju (ovu) knigu (knjigu) povelov’ banov’ (po zapovijedi banovu) od’ rož’ stva Hristova: tisuka (tisuća) i s’to i osm’ (osam) deset’ i devet’ ljet’, mjeseca au’gusta u d’vadeseti i deveti dn’ (dan) usječenija (Usječenja) glave Jovana Kr’stitela (Jovana – Ivana Krstitelja).“ (Prof. Marko Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1982., strana 133.)
Za obične ljude najpristupačniji je prevod Povelje kojeg je uradio Hamza Hamzabegović 2017. godine. On je priagođen savremenom bosanskom jeziku.
“U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Ja, bosanski ban Kulin, kunem se Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovnika da ću Vam biti odan prijatelj odsad pa dovijeka i da ću se držati date riječi i s Vama čuvati mir dok sam živ. Svi Dubrovčani koji putuju prostorom moje vladavine trgujući gdje god ko hoće, krećući se kud god ko naumio s poštenom namjerom i iskrenim srcem, boravit će bez ikakvih pristojbi, ali razdvojiti ono što mi ko pokloni svojom voljom. A od mojih čuvara reda i mira neće im biti smetnji. I dok se nalaze kod mene, davat ćemo im upute i pomoć kao i sami sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje. Ja, Radoje, banov pisar, napisah ovu knjigu Banove Povelje od rođenja Hristova tisuću sto i osamdeset devete godine, mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan, posijecanje glave Jovana Krstitelja”.
Krvaš – knez Gervasius. Dubrovački knez Krvaš Martinušić ili zvanično Gervasius Martinussius vladao je prvi put od 1185. do 1191. i drugi put od 1193. do 1195. godine. Povelja je pisana starom ćirilicom ondašnjim govorom Južnih Slavena.
Kako nam istraživač povijesti Hamza Hamzabegović objašnjava, stara ćirilica, pismo bosanskih stećaka, nastala je u Bugarskoj u Preslavskoj književnoj školi krajem 9. stoljeća.
Hamza Hamzabegović, istraživač historije