U svakodnevnoj praksi Ustav učvršćuje ono što će Amin Maalouf opisati kao pozicioniranje „mjesta individuuma u društvu u ovisnosti o njegovom pripadanju jednoj ili drugoj zajednici, koje, kao takvo održava jedno perverzno stanje stvari koje samo produbljuje podjele“.
Ugledni prof.dr. Asim Mujkić, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu u razgovoru za Bosnainfo govorio je zašto smo kao država i društvo u krizi, je li vrijeme za iskorak iz Dejtona, gdje smo u odnosu na EU, ali i da li vidi izlaz iz apatije koju živimo.
„U krizi smo zato što 30 godina pokušavamo na jedan način da donosimo političke odluke, na način koji podrazumijeva dominaciju etnonacionalnog faktora i 30 godina pokušavamo da na taj način organiziramo svoju zajednicu, međutim vidimo da to ne ide, niti može da ide, naprosto to je nešto što zahtijeva temeljnu rekonstrukciju, a opet nemamo ni unutrašnje snage, a ni spremnosti, za to su zaduženi međunarodni faktori da u tom pravcu djeluju, tako da smo u jednoj pat poziciji i faktički održavano ovaj režim kakav jeste, a to je režim ’hladne vode’“, ističe Mujkić za Bosnainfo.
Jedinstvo, zajedništvo i razvoj su nepoznanica u ovom društvu, svakodnevno vidimo sistemsko kršenje ljudskih prava i to nam je postalo brutalno tako, kao neka usvojena prirodna nakaradnost. Stalno se govori kako se Bosna i Hercegovina treba uklopiti u okvire Dejtona? Na Dejtonski sporazum se svih ovih godina svi pozivaju, a rekli bismo slobodno, svi ga i krše. Jesmo li došli do tačke da Dejton više nije moguć?
Profesor Mujkić ističe kako se svi pozivamo na Dejton iz drugačijih motiva i interesa:
„Unutar samog Dejtonskog sporazuma postoje mehanizmi koji omogućavaju njegovu nekonstrukciju. Nažalost, nemamo dovoljno jaku političku svijest ni snagu da te već postojeće aranžmane koji su unutar Dejtonskog mirovnog sporazuma da iskoristimo. Mi smo dužni, i ne samo mi sa svojim dejtonskim, već sve države na ovom kontinentu, su dužne da usklade svoje ustave sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. To je jedan lijep i prvi korak koji se može napraviti, tim više, što u prilog tome je sada već šest presuda Evrospkog suda za ljudska prava, da se u tom pravcu krene. Nažalost, kretanje u tom pravcu bi podrazumijevalo, ne samo rekonstukciju zakona, nego tu je strah vladajućih elita da će izgubiti neke od svojih pozicija, tako da u startu imamo već otpor prema tome“.
U Bosni i Hercegovini ne postoje naročito različiti načini življenja niti udaljene kulture oko čijeg bi se diverziteta morao tražiti balans, a ipak mnogi na političkoj sceni se bore da istaknu razlike, a kad ih već nema, trude se da ih stvore.
Živimo u okvirima nacionalizma, a niko od predstavnika politike i ne nudi drugačije. Zašto se u Bosni i Hercegovini odustalo od ideje ZAVNOBIH-a čija je suštinska ideja zajedništvo?
„Pa zato što vlada u suštini etnopolitika, a etnopolitika je u suštini politika razlike. Ako je nešto politika razlike onda ono stvara takav politički okvir unutar kojeg se insistira na razlici, unutar kojeg se čak politički proizvode razlike. ZAVNOBIH je bio nešto sasvim drugačije, nešto gdje se insistiralo na onome što nam je zajedničko. To su dva potpuno oprečna i različita politička pristupa sve dok imamo etnodominaciju političkog pristupa, a imamo je zato što političke elite ove zemlje su uspješne ne u donošenju progresa, ne u razvijanju, ne moramo reći čak BiH, već čak ni svog entiteta. Međutim, ne radi se na tome, nego se radi na proizvođenju straha, sve dok imamo dominaciju straha i zastrašivanja, ljudi će imati sklonost da se ipak opredjeljuju većinski za one politike koje nude tu neku vrstu zaštite kolektiviteta. Mi moramo imati takav jedan ambijent koji će nas osloboditi straha i onda ćemo biti u prilici da postavimo neka važna pitanja počev od; gdje su novci, gdje su dakle pare, šta ste uradili za ovo vrijeme’, itd“, pojašnjava Mujkić.
Historija nam ukazuje da se država mora iznova otkrivati u smislu napretka, reorganizacije, ali mi smo daleko od građanskog društva i želje da svoj ego umanjimo i barem nešto promijenimo, a da nam kolektivno bude bolje.
BiH je postkonfliktno društvo i proces izgradnje mira nije moguć bez pomoći stranaca i integracija u EU i NATO savez. Gdje smo na putu u evropskim intgracijama i koliko smo bitni EU da nam pomogne? Profesor Mujkić je stava da svakako da nismo u vrhu prioriteta Evropske unije.
„Evropska unija kao i svaka veća ili jača državna ili nad državna formacija ima svoje prioritete. Očito ovo dosad što smo mogli da vidimo kad je u pitanju Zapadni Balkan, mi nismo kao cjelina ili kao dio evropskog kontinenta na vrhu prioriteta. Kada niste na vrhu prioriteta onda puštate da se odnosi razvijaju na lokalnom nivou, a to obično se završava tako što prepuštate da onaj jači ili veći igrač određuje odnose. To mi vidimo ovdje. Zaista se predugo prema najvećoj zemlji Zapadnog Balkana, a to je u ovom trenutku Srbija, predugo se tolerira i dopušta da Srbija vodi igru što nije strana praksa u Evropi, to se zove politika popuštanja ili apismenta, gdje se dopušta da se lokalnom da ne kažem siledžiji, nego lokalnom moćniku ili silniku dopušta da sve dok ne izazove neke drastične sukobe, gleda se ustranu. Vi ako pogledate ne samo kad je u pitanju odnos Srbije prema Crnoj Gori i Bosni, Kosovu ili Makedoniji, nego unutar same Srbije, srbijanska opozicija nema podršku Evrope. Mislim da tek sada polako sazrijeva to uvjerenje da se na taj način ne može menadžirati ovim dijelom kontinenta“, kazao je Mujkić.
Immanuel Kant, njemački filozof čije mudrosti nismo ni pokušali da shvatimo, imao je prosvjetiteljski poziv čovječanstvu da izađe iz vlastite samoskrivljenje nezrelosti i da se ne ustručava koristitit vlastitim umom. Nedostaje nam bunt, da svako od nas malo promisli, kako na ličnoj osnovi, da svako od nas promijeni tek toliko koliko je do njega, a onda i građanski bunt. Možda kada shvatimo da je svera kolektivnog ljudskog djelovanja jaka i da nas baš zato toliko ’hrane strahom od nepoznatog i mogućeg haosa’, možda nam i bude bolje.
No, da li je moguć iskorak iz apatije u kojoj se društvo i država danas nalazi, profesor Mujkić ističe:
„Taj iskorak je vrlo teško naraviti s obzirom da imamo jedno negativno demografsko kretanje. Oni koji faktički trebaju da tako kažem, da se pobune i koji treba da dignu svoj glas i kažu ’više ne može ovako’, oni su već otišli. To je stravično koliko je ljudi napustilo našu zemlju, dakle, mladih, radno sposobnih ljudi koji su otišli zauvijek. Platili su kartu u jednom pravcu, da se nikad ne vrate.
Ovo opet s druge strane olakšava političkim elitama, koji najradnije ne bi ništa mijenjali, olakšava im u onom smislu, jer ostaju one kategorije stanovništva koje oni drže pod kontrolom bilo budžetski, bilo na neki drugi lukretivan način, tako da nemamo bojim se ambijent, volio bih da nisam naravno upravu, ali bojim se da nemamo unutarnje snage da iniciramo neke procese. Ali, u nekoj povoljnoj situaciji to malo unutranje snage što imamo, sa nekim mogućim poticajem izvana je moguć iskorak. Sad ćemo dobiti nadam se ovu slovensku predstavnicu, gospođu Martu Kos na poziciji komesara za integracije, tu bi recimo mogli da vidimo u kombinaciji nekog povoljnog vanjskog i unutrašnjeg da se nešto napravi, neki iskorak ali evo, teško je predvidjeti“, kazao je Mujkić za Bosnainfo.