On je nedavno boravio u našoj zemlji te se, tom prilikom, prisjećao nekih dešavanja zbog kojih je i napustio domovinu.
Rođen je u ilijaškom naselju Vuksovići odakle je, svakodnevno, vozario do radnog mjesta u vogošćanskoj UNIS-ovoj tvornici „Pretis“ u čijem OOUR-u „HDM“ je i radio do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Jedan od kurioziteta vezanih za njega jeste taj što je on jedan od rijetkih Muslimana, u vrijeme kada se bližio raspad zajedničke nam domovine Jugoslavije, zgrnuo velike novce na prodaji kokardi koje je „tušio“ svojim kolegama srpske nacionalnosti, a koji su se, tada, naglo počeli busati svojim simpatijama vezanim za četnike i njihovu ideologiju.
-Sve je to krenulo od obične šale, prisjeća se Hamdija Ramić. Neposredno pred rat bio sam u Čačku na nekoj kinološkoj manifestaciji vezanoj za izložbu pasa. Tumarajući po štandovima vašara ne malo sam bio začuđen kad sam na više štandova vidio da se prodaju kokarde i šubare. Kupio sam dvije kokarde i desetak šubara da ih pokažem svojm, srpstvom ostrašćenim, kolegama u „Pretisu“. Mislili su da s njima zbijam šale. Međutim, primjetio sam kako mnogi od njih ipak poneku kokardu i šubaru traže za sebe te sam došao na ideju da u livnici napravim kalup za kokarde i počnm ih izlijevati. Išle su k’o halva. Aluminjske sam prodavao po 20 njemačkih maraka, a mesingane koje su, novopečene vojvode, počeli tražiti po 30 maraka. Kolege srpske nacionalnosti su mi govorili kako su aluminijske za obične četnike, a mesingane koje su izgledale kao pozlaćene za vojvode koji će brzo napredovati u četničkoj hijerarhiji.
-I tako je krenuo moj bizins. Počeo sam da krstarim po raznim srpskim vašarima, teferičima i slavama. Mnogi, zbog mog nadimka Andrej, nisu znali da sam Musliman te nigdje nisam imao nekih posebnih problema. Sjećam se da sam na jednoj slavi u Reljevu, gdje sam unajmio jednog dječaka da za dnevnicu radi na mom štandu, bio iznenađen kada sam ispred štanda ugledao red od skoro 300 ljudi koji su se tiskali da dođu do neke kokarde. Tu sam za manje od pola sata prodao više od 500 komada. Nastavio sam ih prodavati na Nišićima, Ilidži….. Na Ilidži je bila najveća potražnja. Kupovali su je oni sa Pala, Mokrog, Sokoca…
I kad si prestao sa tim poslom?
-Na nekoj slavi u ilijaškom naselju Lješevo “provalili” su da kokarde prodaje Musliman. Neko me odao te proturio priču kako im balija „tuši“ kokarde. Guslar koji je animirao prisutne iznenada je stao sa svojim gudanjem te upozorio prisutne kako je među njima neki balija koji prodaje kokarde. Vidio sam jednog poznanika Pavlovića kako sa isukanim pištoljem ide koz masu tražeći mene. No, zahvaljujući Predragu Lizdeku uspio sam pobjeći sa tog prostora i od tada se više nisam bavio tim poslom na kojem sam zaradio toliko da sam, bez problema, za keš, mogao kupit dva povelika stana.
Ovih dana u našoj zemlji uzavrela je situacija. Slična je onoj iz devedesetih godina. Hoćeš li opet krenuti sa starim bizinsom?
-Ko zna. Možda i krenem. U Holandiji danas živim kao penzioner. Imam kalupe od kokardi ako zatrebaju. Možda ovim današnjim budalama opet “talaknem” koju. Istina, imao bih veliku konkurenciju. Pa kokarde i druga, četnička, obilježja sada mnogi legalno prave i prodaju. Devedesetih godina bila je neka druga euforija. Mnoge budale su počele pokazivati svoje pravo lice. Danas takvi svoje lice i svoje namjere uopšte ne kriju. Čak se sa svojim budalaštinama i ponose, kaže Hamdija Ramić. (Priredio Eset Muračević)
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.