Njena djela govore o ljubavi, dobroti, ljudskoj duši, nadanjima, razočarenjima i onim nevidljivim nitima koje povezuju ljude. Jer, kako poručuje i naslov ove priče, vrijeme je često najpravedniji sudija naših postupaka, odluka i životnih izbora.
Neki ljudi kroz život prolaze ostavljajući iza sebe tragove koje vrijeme polako briše. Drugi svoja iskustva, radosti, tuge, ljubavi i razočarenja pretvaraju u riječi koje ostaju da žive i onda kada trenutak iz kojeg su nastale odavno postane uspomena.
Bosanskohercegovačka književnica i digitalna kreatorka Julie Blum iz Laktaša pripada onima koji vjeruju da nijedno iskreno osjećanje nije uzaludno, da svaka životna priča ima svoju vrijednost i da pisana riječ može biti most između ljudi koji se možda nikada neće sresti, ali će se prepoznati u istim mislima, osjećanjima i životnim iskušenjima.
Njeno književno stvaralaštvo, prožeto emocijama, duhovnošću i promišljanjima o ljudskoj prirodi, uglavnom obuhvata poeziju i prozu u kojima posebno mjesto zauzimaju ljubav, dobrota, unutrašnji mir, prolaznost života i čovjekova neprestana potraga za srećom.
Iako se danas iza njenog imena nalazi više objavljenih knjiga, put do književne afirmacije nije bio ni kratak ni jednostavan.
Počeo je mnogo ranije, u godinama mladosti, kada je svoje misli, zapažanja i doživljaje zapisivala na ceduljice, ne sluteći da će ti naizgled obični komadići papira jednog dana postati temelj njenog književnog svijeta.
Bili su to zapisi nastali u trenucima radosti, tuge, usamljenosti, nadanja i susreta s ljudima. Zapisi koje je čuvala kao dio vlastite životne riznice, vjerujući da će možda doći vrijeme kada će ih moći podijeliti s drugima.
I došlo je.
Jer, život ponekad najljepše nagradi upravo one koji znaju čekati, koji ne odustaju od svojih snova i koji vjeruju da za stvaralaštvo nikada nije kasno.
Književni put Julie Blum obilježen je djelima koja već svojim naslovima otkrivaju temeljne preokupacije autorice.
Njen književni prvenac „Dobrota duše“ predstavlja svojevrsno otvaranje vrata svijeta koji je godinama gradila u sebi. Kroz razmišljanja o ljudskoj dobroti, osjećanjima i unutrašnjem miru, autorica nastoji ukazati na vrijednosti koje u savremenom vremenu, opterećenom svakodnevnim brigama i užurbanim načinom života, nerijetko ostaju potisnute.
Knjiga „Iz dubine duše“ nastavlja to intimno putovanje kroz čovjekov unutrašnji svijet. U njoj do izražaja dolazi potreba da se osjećanja ne skrivaju, da se o njima govori otvoreno i da se ono što čovjeka tišti, raduje ili nadahnjuje pretoči u riječi.
„Visine me vuku“ već svojim naslovom sugeriše težnju ka nečemu višem, ljepšem i smislenijem. To je književni prostor u kojem se susreću nada, životna iskušenja, želja za napretkom i čovjekova potreba da, uprkos preprekama, ne prestane sanjati.
Posebnu pažnju privuklo je i njeno djelo „Orient express“.
Čuveni voz, koji u kolektivnoj svijesti predstavlja simbol putovanja, susreta i udaljenih odredišta, u njenom stvaralaštvu dobija i dublje, metaforičko značenje.
Život je, uostalom, jedno veliko putovanje.
Na njegovim stanicama ljudi dolaze i odlaze. Neki ostaju tek toliko da nas nečemu nauče, drugi postaju dio naših najljepših uspomena, a treći ostavljaju tragove koje ni godine ne uspijevaju izbrisati.
U takvom simboličkom putovanju čovjek ne traga samo za odredištem nego i za samim sobom, vlastitim mirom i odgovorima na pitanja koja mu život svakodnevno postavlja.
U knjizi „Ljubav“, svom petom književnom projektu, Julie Blum posebnu pažnju posvećuje jednom od najstarijih i najneiscrpnijih motiva svjetske književnosti.
Međutim, ljubav u njenom stvaralaštvu nije samo osjećanje između dvoje ljudi.
Ona je mnogo šira.
To je ljubav prema životu, porodici, prijateljima, prirodi, ljudima koje susrećemo i onima koji, čak i kada nisu fizički prisutni, nastavljaju živjeti u našim mislima.
Ljubav je i sposobnost praštanja, razumijevanja, prihvatanja različitosti i pronalaženja ljepote u malim, svakodnevnim stvarima.
Njena djela „Sto za dvoje“ i „U srcu si mi“ dodatno upotpunjuju književni opus u kojem emocije predstavljaju neiscrpan izvor nadahnuća.
Već njihovi naslovi bude asocijacije na bliskost, uspomene, čežnju i onu posebnu ljudsku potrebu da nekome pripadamo, da nekoga razumijemo i da nas neko razumije.
Jedna od vrijednosti književnog stvaralaštva Julie Blum ogleda se u njegovoj bliskosti s običnim čovjekom.
Ona ne pokušava stvarati nedostižne svjetove u kojima se čitalac teško snalazi. Naprotiv, teme o kojima piše toliko su životne i prepoznatljive da se u njima mogu pronaći ljudi različitih generacija, iskustava i sudbina.
Njeni stihovi i prozni zapisi podsjećaju da život nije sastavljen samo od velikih događaja nego i od sitnica koje često ne primjećujemo.
Od neizgovorene riječi.
Od pogleda koji govori više od dugog razgovora.
Od susreta koji se pamti cijelog života.
Od pružene ruke u trenutku kada nam je pomoć najpotrebnija.
Od dobrote koja ne traži nagradu.
Upravo u takvim trenucima autorica pronalazi inspiraciju za svoja književna promišljanja.
Njene knjige pozivaju čitaoce da zastanu, oslušnu vlastita osjećanja i razmisle o tome koliko pažnje posvećuju ljudima koji ih okružuju.
Jer, u vremenu kada se sve češće govori o materijalnom uspjehu, društvenom položaju i prolaznoj slavi, lako se zaboravlja da su najdragocjenije vrijednosti često upravo one koje se ne mogu kupiti.
Ljubav, prijateljstvo, iskrenost, poštovanje i mirna savjest.
To su vrijednosti koje ne zastarijevaju.
O književnom stvaralaštvu Julie Blum govorili su i drugi autori koji su u njenim zapisima prepoznali posebnu osjećajnost i stvaralačku iskrenost.
Doktor i književnik Senad Zukanović, osvrćući se na njen literarni put, istakao je kako je riječ o autorici koja je svoj književni potencijal snažno razvila u životnom razdoblju kada mnogi ljudi već počinju usporavati svakodnevni ritam i povlačiti se u vlastiti svijet tišine.
Međutim, njeno književno buđenje nije došlo iznenada.
Ono je, zapravo, bilo rezultat dugogodišnjeg sazrijevanja, prikupljanja iskustava i bilježenja misli koje su čekale pravi trenutak da budu pretočene u knjige.
– Sve je počelo još u godinama njene mladosti, kada je određene događaje i doživljaje strpljivo i vrijedno bilježila na ceduljice, maštajući da će to njeno pisanje nekada biti publikovano – kazao je, između ostalog, Senad Zukanović, naglašavajući kako je autorica dočekala svoje vrijeme.
Vrijeme koje, kako je istakao, pokaže šta je u životu ispravno, a šta nije.
U tim riječima sadržana je i jedna od najvažnijih poruka njenog stvaralaštva.
Čovjek ne mora sve ostvariti onda kada to želi. Neki snovi sazrijevaju godinama, neki traže strpljenje, a neki se ostvare upravo onda kada čovjek pomisli da je možda zakasnio.
Za književnost, međutim, nema zakašnjelih vozova.
Postoje samo priče koje još nisu ispričane.
Slična razmišljanja o njenom književnom radu iznijela je i književnica Zdenka Mlinar.
Ona je posebno ukazala na vrijednost pojedinačnih zapisa Julie Blum, bez obzira na to jesu li oblikovani kao pjesma, prozni tekst ili kratka misao.
Prema njenoj ocjeni, svaka autoričina zabilješka predstavlja svojevrstan biser, vrijedan postojanja i mjesta na koje ga je autorica, svojim talentom i urođenim osjećajem za lijepo, postavila.
Takvo viđenje njenog stvaralaštva ukazuje na činjenicu da književna vrijednost ne mora uvijek biti sadržana u obimnim djelima, složenim zapletima i velikim pričama.
Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica da čitaoca podstakne na razmišljanje.
Jedna misao da probudi uspomenu.
Jedan stih da vrati vjeru u ljude.
Ili nekoliko riječi koje će nekome, u trenutku životne nedoumice, pomoći da pronađe odgovor koji je dugo tražio.
Upravo takvu neposrednost i emotivnu snagu njeni čitaoci prepoznaju kao jednu od karakteristika njenog književnog izraza.
Iako danas iza sebe ima više objavljenih knjiga, Julie Blum ne krije da njeni prvi koraci prema književnoj javnosti nisu bili oslobođeni nesigurnosti.
Naprotiv.
Kao i mnogi drugi autori, dugo je razmišljala o tome kako će čitaoci prihvatiti ono što je godinama zapisivala.
Jer, jedno je pisati za sebe, a sasvim drugo otvoriti vlastitu dušu pred nepoznatim ljudima.
– Kao i svaki autor, maštala sam o tome da dio onoga što sam tokom godina bilježila o sebi i drugima jednog dana, u formi knjige, bude izložen pred „strašni“ sud javnosti – kaže Julie Blum.
– Bez obzira na to koliko su ti zapisi bili kvalitetni i emotivni, u meni se javljala neka tiha nervoza. Postojao je strah od toga šta će drugi reći o mom stvaralaštvu, hoće li razumjeti moje misli, osjećanja i poruke koje sam željela prenijeti.
Takva osjećanja razumljiva su svakome ko je ikada pokušao nešto svoje podijeliti s drugima.
Pisac, zapravo, objavljivanjem knjige pred čitaoca ne stavlja samo riječi.
On mu povjerava dio sebe.
Svoje uspomene, sumnje, snove, nadanja i razočarenja.
A kada knjiga jednom napusti autorovu radnu sobu, ona počinje živjeti vlastitim životom.
Neko će je pročitati u jednom dahu, neko će joj se vraćati godinama, a neko će u njoj pronaći upravo onu misao koju nije znao sam izgovoriti.
Prve reakcije čitalaca i književne javnosti za Julie Blum bile su posebno značajne.
Umjesto straha od nerazumijevanja, dočekale su je riječi podrške i ohrabrenja.
Bio je to podsticaj da nastavi pisati, da iz svoje bogate riznice zapisa izdvaja nove cjeline i pretvara ih u knjige.
– Prve kritike bile su toliko pozitivne da su mi dale nevjerovatan podsticaj da nakon prve knjige krenem u novu avanturu sa drugom, trećom i narednim knjigama – kaže autorica. – Tako ih se vremenom nakupilo toliko da su me neki već počeli svrstavati među književne legende, o čijoj sam slavi nekada samo maštala.
Iza ovih riječi krije se zadovoljstvo čovjeka koji je ostvario jedan od svojih dugogodišnjih snova.
Ali i svijest da književno stvaralaštvo nije završena priča.
Naprotiv, svaka nova knjiga otvara prostor za drugačija promišljanja, nove teme i susrete s čitaocima.
– U mojoj literarnoj radionici nakupilo se toliko materijala da će u vremenu pred nama biti još zanimljivih knjiga kojima ću obradovati one koji sve ove godine prate moj rad – ističe Julie Blum. – Posebno me raduje kada mi čitaoci kažu da su u nekoj od mojih knjiga pronašli dijelove koji se podudaraju s njihovim životima. Tada shvatim da ono što sam pisala nije ostalo samo moje, nego je postalo dio osjećanja i uspomena drugih ljudi.
Upravo u tome leži jedna od najvećih ljepota književnog stvaralaštva.
Pisac započne priču iz vlastitog iskustva, a ona, kada dospije do čitaoca, postaje i njegova.
Životni put Julie Blum nije bio vezan samo za rodne Laktaše.
Nakon završetka srednje škole živjela je i radila u Čehoslovačkoj, Njemačkoj i Švicarskoj.
Boravak u različitim sredinama, susreti s ljudima drugačijih životnih navika i iskustava, kao i prilagođavanje novim okolnostima, predstavljaju značajan dio njene životne biografije.
Takva iskustva čovjeku pružaju priliku da svijet sagleda iz više uglova.
Da upozna različite kulture, običaje i načine razmišljanja.
Da shvati kako se ljudi, bez obzira na jezik kojim govore ili zemlju u kojoj žive, često suočavaju sa sličnim životnim pitanjima.
Kako pronaći sreću?
Kako sačuvati ljubav?
Kako prebroditi razočarenje?
Kako ostati dobar čovjek i onda kada život nije naročito blag prema nama?
To su pitanja koja se, na različite načine, provlače i kroz književni svijet Julie Blum.
Po obrazovanju je diplomirani gerontolog, a njena profesionalna i životna iskustva predstavljaju dodatnu dimenziju njenog razumijevanja ljudi, njihovih potreba, osjećanja i međusobnih odnosa.
Pored književnog stvaralaštva, aktivna je i kao digitalna kreatorka.
Putem društvenih mreža održava kontakt sa svojom publikom, predstavlja svoj rad i učestvuje u savremenim oblicima kulturne komunikacije.
Redovno organizuje promocije svojih knjiga i učestvuje u književnim susretima, nastojeći da pisanu riječ približi što širem krugu čitalaca.
Jer, knjiga ne živi samo između svojih korica.
Ona živi i u razgovorima nakon promocija, u razmjeni mišljenja, u pitanjima čitalaca i u onim neplaniranim susretima kada neko autorici priđe i kaže da ga je određena pjesma ili priča posebno dirnula.
Posmatrajući dosadašnji književni opus Julie Blum, teško je ne primijetiti da se kroz različite naslove provlači jedna zajednička nit.
Vjera u čovjeka.
Vjera u ljubav.
Vjera u dobrotu.
Uprkos razočarenjima koja život donosi, njeno stvaralaštvo upućuje na potrebu očuvanja ljudskosti i međusobnog razumijevanja.
U vremenu kada se uspjeh često mjeri materijalnim bogatstvom, brojem pratilaca na društvenim mrežama ili položajem koji neko zauzima u društvu, takve poruke imaju posebnu vrijednost.
Jer, čovjek može imati mnogo, a da mu nedostaje ono najvažnije.
Mir u duši.
Topla riječ.
Iskreno prijateljstvo.
Neko s kim će podijeliti radost, ali i tugu.
Upravo zato naslovi poput „Dobrota duše“, „Iz dubine duše“, „Ljubav“ i „U srcu si mi“ nisu samo nazivi knjiga.
Oni se mogu posmatrati i kao svojevrsni putokazi prema vrijednostima koje autorica nastoji sačuvati od zaborava.
Kada se danas osvrne na put koji je prešla, od prvih zapisa na ceduljicama do objavljenih knjiga i susreta s čitaocima, Julie Blum ima razloga za zadovoljstvo.
Ono o čemu je nekada samo maštala postalo je stvarnost.
Ali, možda je još važnije to što nije prestala vjerovati u svoje snove.
Njena životna i književna priča podsjeća da stvaralaštvo nema unaprijed određene granice niti godine u kojima se mora započeti ili završiti.
Neko svoju prvu knjigu napiše u mladosti.
Neko tek nakon što prođe brojne životne stanice, upozna različite ljude i sakupi dovoljno uspomena da ih može pretočiti u riječi.
A neko godinama piše za sebe, ne sluteći da će upravo ti zapisi jednog dana pronaći put do drugih srca.
Julie Blum pokazuje da se snovi ne moraju ostvariti brzo da bi bili vrijedni čekanja.
I da ono što nastaje iz iskrenih osjećanja može pronaći svoje mjesto među ljudima, bez obzira na to koliko je vremena proteklo od prve napisane rečenice.
Pred njom su, kako sama najavljuje, nove knjige, nove književne avanture i nova druženja s čitaocima.
A u njenoj literarnoj radionici još je mnogo neispričanih priča, neobjavljenih stihova i misli koje čekaju svoj trenutak.
Možda će neke od njih ponovo govoriti o ljubavi.
Neke o prolaznosti.
Neke o ljudima koji su došli, ostali ili otišli.
A neke o životnim istinama koje čovjek često spozna tek onda kada iza sebe ostavi dovoljno godina da može razlikovati ono što je bilo važno od onoga što mu se samo činilo važnim.
Jer, kako je u osvrtu na njeno stvaralaštvo naglasio književnik Senad Zukanović, vrijeme pokaže šta je u životu ispravno, a šta nije.
I možda je upravo u toj jednostavnoj, a dubokoj misli sadržana najljepša poruka književnog i životnog puta Julie Blum.
Knjige ostaju kao svjedoci vremena, osjećanja i ljudskih sudbina. A riječi napisane iz duše imaju posebnu moć: da nadžive trenutak u kojem su nastale i nastave živjeti u srcima onih koji ih čitaju.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.