Kako se može zaključiti, Marija je sa drugaricom Jovanom na Bali otišla s posebnim zadatkom, koji je sada završen.
– I tako… Došao je kraj. Došli smo ovdje kao stranci. Svako sa svojim životom, teretom, strahovima i onim sto je dugo ćutao, čak i pred sobom. Danas se rastajemo kao ljudi koji jedni o drugima znaju možda više nego oni koji nas čitavog života čekaju kod kuće. Čudno je to koliko nekome možes da se približis za samo nekoliko dana. Koliko tuđa suza može da postane tvoja. Koliko tuđa priča može da ti objasni sopstvenu. I koliko je malo potrebno da od potpunih stranaca postanemo ljudi koji će zauvijek nositi djelić jedni drugih. Ne znam gdje će nas život odvesti, ni da li ćemo se ikada više svi naći na istom mjestu. Ali znam da poslije svega što smo ovdje podijelili, za mene više niko od vas nije stranac – započela je Marija.
– A ja… Negdje na polovini ovog putovanja bila sam sigurna da sam došla bez razloga. Pitala sam se šta ja tražim ovdje. Šta je to što treba da razumijem, a već nisam razumjela? Šta je to Što treba da naučim, a život me već nije naučio? Danas znam da nisam došla slučajno. Odlazim sa porukama koje nikada nisu bile jasnije. I sa jednim neobičnim osjećajem da se u meni nešto pomjerilo. Tiho i bez velike drame.
Ja sam osoba koja nema mira. Uvijek negdje idem, uvijek nešto planiram, uvijek postoji neko sljedeće mjesto, neki sljedeći avion, neki sljedeći razlog da ne budem tamo gdje jesam. Neko bi rekao da bježim. I možda je u pravu. Možda sam godinama umjela da stignem svuda, osim tamo gdje je trebalo najviše. Do same sebe… A onda se dogodilo nešto što nisam očekivala. Prvi put ne želim da ostanem još malo. Želim kući – rekla je ona.
Na samom kraju se obratila sinu Mariju, koji očigledno nije boravio sa njom na dalekoj destinaciji, kao ni majka.
– Svome sinu. Svojoj majci. Prijateljima. Svima onima koji me poznaju i kada ćutim, koji me vole i kada nisam laka za voljeti, i koji će mi, sasvim izvjesno, već za dva dana jesti džigericu. Ali danas mi čak i to nedostaje. Možda se to zove mir. A možda i susret sa samom sobom. Onaj u kojem shvatiš da nisi morala da odeš na drugi kraj svijeta da bi pronašla nešto novo, već da bi se sjetila koliko je dragocjeno ono što već imaš. I ako me je ovo putovanje nečemu naučilo, onda je to da ne moram stalno negdje da stižem. Da ne moram stalno nešto da tražim. Da možda sve ono za čim toliko dugo trčim već postoji. I da me čeka kod kuće – napisala je Marija, prenosi Telegraf.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.