Iako postoje domaće kompanije koje otpad pretvaraju u nove sirovine i proizvode, nedovoljno razvijeno odvojeno prikupljanje, ograničeni kapaciteti za obradu i slaba provedba strateških dokumenata usporavaju prelazak na održiviji sistem upravljanja otpadom.
Razmjere problema pokazuju podaci Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, prema kojima je tokom 2024. godine proizvedeno 1.122.532 tone komunalnog otpada, odnosno prosječno 329 kilograma po stanovniku. Javnim odvozom prikupljeno je 976.996 tona, od čega je više od 857.000 tona evidentirano kao miješani komunalni otpad.
Na kontrolirana odlagališta pristiglo je približno 976.000 tona otpada, od čega je čak 99,9 posto trajno odloženo. Taj podatak odnosi se na otpad koji je dospio na kontrolirana odlagališta i ne predstavlja ukupnu stopu odlaganja ili reciklaže u državi, ali jasno pokazuje koliko se postojeći sistem oslanja na deponovanje.
Istovremeno, iako je količina proizvedenog komunalnog otpada 2024. bila za 5,3 posto manja nego godinu ranije, količina prikupljena javnim odvozom blago je povećana.
Problem, međutim, nije samo u količini otpada koji nastaje, nego i u načinu na koji se njime upravlja. Dok se u evropskim sistemima sve veći značaj pridaje sprečavanju nastanka otpada, njegovoj ponovnoj upotrebi i vraćanju materijala u proizvodnju, u BiH se veliki dio aktivnosti i dalje svodi na prikupljanje, transport i konačno odlaganje.
Profesorica Dušica Pešević, šefica Katedre za zaštitu životne sredine na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, upozorava da takav model istovremeno stvara okolišne rizike i dovodi do gubitka vrijednih resursa.
– Dominacija deponovanja ima višestruke posljedice. Neadekvatno uređene deponije mogu dovesti do zagađenja zemljišta i podzemnih voda procjednim vodama, emisija metana, neprijatnih mirisa i pojave požara, dok nelegalna odlagališta dodatno ugrožavaju ekosisteme i zdravlje ljudi – kazala je Pešević za Fenu.
Naglašava da odlaganjem materijala koji se mogu ponovo koristiti ili reciklirati BiH propušta i mogućnosti za razvoj cirkularne ekonomije.
– Zato problem nije samo u tome gdje otpad odlažemo, već i u činjenici da još uvijek previše materijala tretiramo kao bezvrijedan ostatak, umjesto kao potencijalni resurs – istaknula je.
Veliki broj neuređenih deponija i ograničeni kapaciteti za odlaganje
Prema podacima Federalnog ministarstva okoliša i turizma, tokom 2024. godine u Federaciji BiH nastalo je 745.582 tone komunalnog otpada, od čega je približno 85 posto završilo na deponijama. Organiziranim prikupljanjem obuhvaćeno je oko 90 posto nastalog otpada, dok približno 70.400 tona nije prikupljeno.
Ministarstvo u odgovorima dostavljenim Feni navodi da na području Federacije postoji pet sanitarnih deponija, od kojih samo dvije u potpunosti ispunjavaju sanitarne uvjete – Mošćanica u Zenici i Separacija 1 u Živinicama.
Istovremeno je evidentirano 39 aktivnih nesanitarnih deponija, uz 19 neaktivnih nesanitarnih i tri zatvorene sanitarne deponije.
– Prema Federalnom planu upravljanja otpadom, na odlagalištima je tokom prethodnih decenija završilo približno 20 miliona kubnih metara otpada. Značajan broj lokalnih deponija nema odgovarajuće sisteme za prikupljanje i tretman procjednih voda i deponijskog plina, niti osnovnu opremu potrebnu za kontrolisano odlaganje – navode iz ministarstva.
Dodatni problem predstavljaju troškovi prijevoza. Čak 40 gradova i općina u Federaciji BiH, prema podacima Ministarstva, i dalje koristi vlastite deponije, dok 19 lokalnih zajednica raspolaže odlagališnim kapacitetima za narednih pet godina.
U entitetu Republika Srpska je tokom 2025. godine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, proizvedeno 372.798 tona komunalnog otpada, dok su javna komunalna preduzeća prikupila 317.769 tona. Od te količine 97,4 posto činio je miješani komunalni otpad.
U istom statističkom saopćenju navodi se da je na evidentirana odlagališta trajno odloženo 398.847 tona otpada, što premašuje iskazanu količinu proizvedenog komunalnog otpada. Budući da podaci o nastanku i odlaganju ne moraju obuhvatati iste tokove otpada, za njihovo neposredno poređenje potrebno je dodatno metodološko pojašnjenje.
– U funkciji je pet regionalnih deponija, u Banjoj Luci, Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru i Doboju, kojima je obuhvaćeno 36 općina i gradova. Tri deponije ispunjavaju sanitarne uvjete, dok su u Prijedoru i Doboju potrebna dodatna infrastrukturna unapređenja – ističu iz resornog ministarstva Republike Srpske.
Koliko je postojeći sistem opterećen pokazuje i primjer Regionalne deponije Mošćanica u Zenici, koja je tokom 2025. prihvatila 85.099 tona otpada iz 13 lokalnih zajednica, što je za 4,7 posto više nego prethodne godine.
– Najviše otpada dopremljeno je iz Zenice, 30.515 tona, zatim iz Visokog, Širokog Brijega, Travnika i Zavidovića. Približno 97 posto ukupno prihvaćenih količina činio je komunalni otpad – izjavila je za direktorica Regionalne deponije Mošćanica iz Zenice Mia Pojskić.
Iz Mošćanice za Fenu navode da su unaprijedili izdvajanje PET ambalaže, ali podaci pokazuju koliko su mogućnosti naknadnog iskorištavanja ograničene kada otpad već stigne pomiješan.
Prema analizi sastava otpada iz maja 2025. godine, radnici deponije manuelno izdvoje približno 6,68 posto ukupne količine dopremljenog PET-a, dok ostatak ostaje trajno odložen. To je napredak u odnosu na raniji period, kada se izdvajalo između 0,17 i dva posto, ali i pokazatelj koliko vrijednih materijala ostaje neiskorišteno.
Procijenjeni preostali vijek korištenja aktivnih odlagališnih kapaciteta Mošćanice iznosi oko tri godine. Preduzeće planira izgradnju nove odlagališne plohe, koja bi prema projektnim procjenama omogućila odlaganje otpada tokom dodatnih približno 15 godina.
Međutim, te projekcije izrađene su pod pretpostavkom da će se otpad i dalje prikupljati i odlagati na dosadašnji način, odnosno miješano, bez razdvajanja na mjestu nastanka.
Mošćanica istovremeno pokazuje značaj ulaganja u zaštitu okoliša na postojećim deponijama. Raspolaže sistemom za tretman procjednih voda i prikupljanje deponijskog plina, kojeg je od početka rada sistema za aktivno otplinjavanje 2016. godine kontrolisano spaljeno više od deset miliona kubnih metara. Planirano je i korištenje deponijskog plina za proizvodnju električne energije.
Iako takva ulaganja doprinose sigurnijem zbrinjavanju, ona ne mogu zamijeniti potrebu za smanjenjem ukupne količine otpada koji se odlaže.
Reciklaža napreduje, ali veliki dio prikupljenih sirovina odlazi iz BiH
Uprkos dominantnom oslanjanju na deponije, u Bosni i Hercegovini postoje organizirani sistemi prikupljanja ambalažnog, električnog i elektronskog te drugih posebnih kategorija otpada.
Operater sistema Ekopak tokom 2025. godine predao je na reciklažu 23.479 tona ambalažnog otpada, u poređenju s 22.332 tone godinu ranije. Najveći dio činili su papir i karton, ukupno 16.182 tone, zatim plastika, staklo, drvo, metal i ambalaža onečišćena opasnim materijama.
Iz Ekopaka pojašnjavaju da prikupljanje i pripremu ambalažnog otpada organizuju kroz mrežu javnih komunalnih i privatnih sakupljača.
– Takvi modeli postoje u Bihaću, Ključu, Novom Travniku, Prozor-Rami i Tomislavgradu, gdje komunalna preduzeća prikupljaju i pripremaju ambalažu, a Ekopak osigurava njeno upućivanje na reciklažu. Međutim, kvalitet materijala zavisi od načina prikupljanja. Ambalaža prikupljena odvojeno u trgovinama i privrednim subjektima često je kvalitetnija od one izdvojene iz miješanog komunalnog otpada, zbog čega je njena prerada jednostavnija i ekonomski isplativija – pojasnili su iz Ekopaka.
Operater Eko život iz Tuzle također bilježi rast prikupljenih količina. Tokom 2024. godine prikupljeno je i upućeno na reciklažu 18.057 tona ambalažnog otpada, a 2025. godine 19.565 tona.
Direktor Eko života Jasmin Osmanović upozorava da BiH nema dovoljno razvijen sistem postrojenja za reciklažu, zbog čega se najveći dio ambalaže koju taj operater prikupi šalje na preradu izvan države.
Prema njegovim riječima, mogućnost prodaje i prerade sekundarnih sirovina zavisi od čistoće materijala, količina koje se mogu prikupiti, troškova transporta i postojanja odgovarajućih pogona.
Pojedini sakupljači iz sistema Eko života imaju vlastite kapacitete za preradu plastične ambalaže u nove poluproizvode, ali to još nije dovoljno da se uspostavi razvijen domaći sistem za sve vrste ambalažnog otpada.
Osmanović naglašava da bi bolji rezultati zahtijevali snažniju kontrolu proizvođača i uvoznika koji ne ispunjavaju obaveze, dosljedniju primjenu propisa te ulaganja u opremu i odvojeno prikupljanje.
Upravo pitanje stvarne reciklaže, a ne samo prikupljanja, jedno je od najvažnijih u cijelom sistemu.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma upozorava da je tokom 2024. godine evidentirano 41.257 tona odvojeno prikupljenog komunalnog otpada upućenog na različite postupke obrade, zbrinjavanja ili izvoza, ali da se ta količina ne smije poistovjećivati s količinom stvarno recikliranog otpada.
Prema Federalnom planu, u FBiH postoji šest operativnih postrojenja za sortiranje otpada, 762 zelena otoka, 18 reciklažnih dvorišta i dva centra za ponovnu upotrebu u Kantonu Sarajevo.
Maksimalni godišnji kapaciteti za reciklažu posebnih kategorija otpada procijenjeni su na 532.436 tona, ali je riječ o tehničkim mogućnostima postrojenja, a ne o stvarno obrađenim količinama.
Ministarstvo priznaje da pojedini pogoni rade ispod svojih kapaciteta, prvenstveno zbog nedostatka dovoljno čistih i odvojeno prikupljenih sirovina, visokih troškova poslovanja i nestabilnog tržišta sekundarnih materijala.
Odbačeni uređaji, tekstil i biootpad – resursi za koje nedostaju sistemska rješenja
Električni i elektronski otpad predstavlja jedan od primjera kako se organiziranim prikupljanjem mogu izdvajati vrijedni materijali, ali i spriječiti neodgovarajuće postupanje s opasnim komponentama.
Operater ZEOS eko-sistem tokom 2025. godine prikupio je 5.796 tona električnog i elektronskog otpada, u odnosu na 4.288 tona godinu ranije. Veliki kućanski aparati činili su približno 88 posto ukupno prikupljenih količina.
– ZEOS je s partnerima razvio mrežu od 528 lokacija za predaju električnog i elektronskog otpada širom BiH, dok je u Federaciji dostupna i usluga besplatnog preuzimanja većih količina uređaja direktno s kućne adrese. Nakon prikupljanja i razvrstavanja, iz starih uređaja izdvajaju se željezo, čelik, aluminij, bakar, plastika, staklo i drugi materijali koji se mogu ponovo koristiti u industrijskim procesima – kazali su iz ZEOS-a za Fenu.
Istovremeno, pojedine komponente, poput rashladnih plinova, ulja i dijelova koji sadrže opasne materije, zahtijevaju specijalizovan tretman. Za frakcije koje nije moguće odgovarajuće obraditi u BiH koriste se kapaciteti ovlaštenih postrojenja u Njemačkoj i Austriji.
Kroz centar ZEOStation operater razvija i mogućnosti popravke i ponovne upotrebe uređaja, uključujući doniranje popravljene opreme socijalno ugroženim građanima.
– Ne možemo očekivati odgovorno ponašanje ako građanima prethodno nismo omogućili jednostavan i dostupan način pravilne predaje otpada – poručuju iz ZEOS-a.
Još izraženiji nedostatak sistemske evidencije postoji kod tekstilnog otpada. Prema procjenama navedenim u Federalnom planu, u FBiH godišnje nastaje približno 65.279 tona tekstilnog otpada, dok je u Informacionom sistemu upravljanja otpadom za 2023. godinu evidentirana obrada svega jedne tone.
Takva razlika ne znači nužno da je u cijeloj Federaciji zaista obrađena samo jedna tona tekstila, nego ukazuje na ozbiljna ograničenja sistema evidentiranja i praćenja tog otpada.
Slični izazovi postoje i kod otpadnih ulja, guma, starih vozila i građevinskog otpada. Prema podacima Federalnog ministarstva, tokom 2023. godine u informacionom sistemu evidentirano je 230.376 tona prikupljenog građevinskog otpada, od čega je 68.916 tona prošlo različite postupke obrade.
Posebno značajan, a nedovoljno iskorišten potencijal predstavlja biootpad, odnosno ostaci hrane, zeleni otpad i određeni organski ostaci iz proizvodnje.
Takvi materijali mogu se, kada su odgovarajuće odvojeni, koristiti za proizvodnju komposta ili biogasa. Međutim, u Federalnom planu navodi se da, osim kompostane u Prozor-Rami, nedostaju razvijeni kapaciteti za biološku obradu otpada.
Profesorica Pešević smatra da bi sprečavanje nastanka otpada, a zatim odvojeno prikupljanje i ponovna upotreba, morali imati prednost nad njegovim konačnim zbrinjavanjem.
– Nema mnogo koristi od odvojenog sakupljanja ako se različite frakcije kasnije pomiješaju ili ako ne postoji organiziran plasman izdvojenih materijala na tržište – upozorila je.
Domaća industrija već pokazuje da otpad može imati ekonomsku vrijednost
Potencijal otpada kao sirovine nije ograničen samo na komunalni sektor. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u proizvodnim i uslužnim djelatnostima tokom 2024. godine evidentirano je 5.085.157 tona nastalog otpada, od čega 10.929 tona opasnog otpada.
Riječ je o zasebnoj statističkoj kategoriji koja obuhvata različite djelatnosti i ne može se jednostavno sabirati s količinama komunalnog otpada.
Sendžana Muslić, viša stručna savjetnica za energetiku u Privrednoj komori FBiH, ističe da se značajne količine materijala mogu vratiti u industrijske procese, ali da Bosna i Hercegovina taj potencijal još uvijek nedovoljno koristi.
Posebno navodi metale, papir, karton, određene vrste plastike, staklo, drvo i građevinske materijale, čija daljnja upotreba zavisi od kvaliteta, dostupne tehnologije i tržišta.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH na koje se poziva Muslić, tokom 2025. godine iz BiH je izvezeno 58.978 tona otpadnog papira i kartona.
– Iako izvoz pokazuje da za te materijale postoji tržište, istovremeno se postavlja pitanje koliki dio njihove vrijednosti može ostati u domaćoj privredi kroz dodatnu preradu i proizvodnju novih proizvoda. Kao primjer treba izdvojiti kompaniju Natron-Hayat iz Maglaja, koja koristi stari papir i karton kao sekundarnu sirovinu u proizvodnji papirnih i ambalažnih proizvoda, ali i drvne ostatke iz proizvodnih procesa za dobijanje toplotne i električne energije – izjavila je Muslić.
U sektoru prerade plastike navodi Eko Sirovinu, Omorika Reciklažu i Semplast, koje su razvile djelatnosti usmjerene na obradu otpadne plastike i proizvodnju regranulata, sirovine koja se može koristiti u proizvodnji novih plastičnih proizvoda.
Primjer Omorika Reciklaže iz Johovca kod Doboja pokazuje kako prikupljena PET ambalaža, umjesto da završi na odlagalištu, može proći sortiranje, pranje i preradu te postati PET mljevenac, regranulat ili folija za daljnju proizvodnju.
Muslić navodi i kompaniju Empress iz Zenice, kao primjer ponovne upotrebe tekstilnih ostataka iz proizvodnje, te EkoBiH – Mulalić ekologiju, koja prikuplja otpadno jestivo ulje i masti od poslovnih subjekata.
Dodatni primjer predstavljaju kompanije Igman i Ginex, za koje Muslić navodi da proizvodne ostatke bakra i mesinga vraćaju dobavljaču radi ponovne prerade i korištenja u proizvodnji.
Takvi modeli pokazuju kako se dio industrijskih ostataka može vratiti u proizvodne cikluse, čime se smanjuje potreba za primarnim sirovinama i gubitak materijala.
Pored toga, potencijal domaće industrije ograničavaju visoki troškovi ulaganja, složene administrativne procedure, nestabilno tržište i nedovoljno povezivanje komunalnih preduzeća s kompanijama koje mogu koristiti otpad kao sirovinu.
– Investitoru nije dovoljno da izgradi postrojenje. Mora imati sigurnost da će godinama osiguravati dovoljne količine kvalitetnog otpada, da će imati kupce za dobijene materijale i da će prihodi pokrivati troškove rada – istaknul je Muslić za Fenu.
Poseban problem, prema njenim riječima, predstavlja činjenica da naknade za komunalne usluge u mnogim sredinama ne pokrivaju stvarne troškove upravljanja otpadom, dok njegovo odlaganje često ostaje jednostavnija i finansijski povoljnija opcija od sortiranja i reciklaže.
Zbog toga je, smatra Muslić, potrebno razvijati tržište sekundarnih sirovina, stabilne izvore finansiranja i saradnju između lokalnih zajednica, komunalnih preduzeća i industrije.
Šta se može uraditi s otpadom koji preostane nakon reciklaže?
Iako postoje mogućnosti za izdvajanje vrijednih sirovina, nije svaki otpad moguće ponovo upotrijebiti ili materijalno reciklirati.
Poseban problem predstavljaju višeslojna ambalaža, određene vrste miješane plastike, zaprljani materijali i druge frakcije čija prerada nije tehnički ili ekonomski opravdana.
Za otpad koji preostane nakon odgovarajućeg sortiranja i obrade mogući su različiti postupci daljnjeg iskorištavanja i zbrinjavanja, uključujući i energetsku oporabu, pod uslovima propisanim zakonima i okolišnim dozvolama.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma navodi da na području FBiH već postoje tri privredna subjekta koja obavljaju mehaničku obradu radi proizvodnje goriva iz otpada, dok mogućnost korištenja prethodno pripremljenih alternativnih goriva postoji u cementnoj industriji.
Ipak, energetska oporaba nije isto što i reciklaža. Dok reciklaža omogućava vraćanje materijala u proizvodnju, energetskom oporabom koristi se energetski potencijal odgovarajućeg otpada koji se ne može opravdano materijalno iskoristiti.
Profesorica Pešević upozorava da se razvoj takvih kapaciteta mora zasnivati na hijerarhiji upravljanja otpadom, koja prednost daje prevenciji, ponovnoj upotrebi i reciklaži.
– Cilj nije birati između reciklaže i uređenih deponija, već izgraditi sistem u kojem se što manje otpada odlaže, a ono što preostane zbrinjava na bezbjedan način – naglasila je Pešević.
Jedan od pokazatelja sporog razvoja sistema jeste i činjenica da je Federacija BiH novi Federalni plan upravljanja otpadom dobila tek u julu 2026. godine, iako je prethodni dokument obuhvatao period od 2012. do 2017. godine.
Vlada FBiH usvojila je 16. jula Federalni plan upravljanja otpadom za period 2026–2030, kojim je predviđen prelazak s modela zasnovanog na odlaganju na sistem koji prednost daje sprečavanju nastanka otpada, ponovnoj upotrebi, reciklaži i njegovom odgovarajućem iskorištavanju.
Plan predviđa povećanje obuhvata prikupljanja otpada iz domaćinstava na najmanje 95 posto, odvojeno prikupljanje najmanje tri kategorije otpada – miješanog, biorazgradivog i reciklabilnog – te razvoj reciklažnih dvorišta u svim jedinicama lokalne samouprave.
Jedan od ključnih ciljeva je uspostavljanje regionalnog sistema upravljanja otpadom kroz 12 funkcionalnih regija, s kapacitetima za sortiranje, kompostiranje, obradu građevinskog otpada i druge postupke.
Predviđeno je i postepeno zatvaranje neodgovarajućih deponija, unapređenje preostalih odlagališta te razvoj kapaciteta za preradu i ponovno korištenje različitih vrsta otpada.
Prema analizi Federalnog ministarstva okoliša i turizma, od ukupno 65 mjera prethodnog plana, samo 19 je u potpunosti realizirano, odnosno manje od 30 posto.
Od 12 planiranih regionalnih centara za upravljanje otpadom, samo četiri projekta dostigla su fazu međuopćinskih sporazuma, a ni svi nisu završili uspostavljanjem funkcionalnog regionalnog sistema.
U Republici Srpskoj razvoj sistema uređuju Strategija upravljanja otpadom za period 2017–2026, Republički plan za period 2019-2029. i Strategija zaštite životne sredine za period 2022-2032. godine.
– Predviđen je razvoj osam regionalnih centara, ali da su nedovoljna komunalna infrastruktura, ograničena sredstva, nizak obuhvat organiziranim prikupljanjem u pojedinim ruralnim područjima i nedovoljni stručni kapaciteti lokalnih zajednica i dalje među najvećim preprekama – navode iz resornog ministarstva.
Mogućnost za značajnija ulaganja predstavlja Projekt održivog upravljanja čvrstim otpadom (SWEEP), za koji je Svjetska banka u martu ove godine odobrila zajam Bosni i Hercegovini od 46 miliona eura.
Projekt je usmjeren na sanaciju nesanitarnih deponija, unapređenje regionalnih odlagališta te razvoj razdvajanja, reciklaže, kompostiranja i drugih oblika iskorištavanja otpada.
Prema projekcijama Svjetske banke, očekuje se unapređenje komunalnih usluga za više od milion stanovnika, povećanje stopa reciklaže i ponovnog iskorištavanja u okviru projekta na 20 posto te otvaranje više od stotinu radnih mjesta u sektoru upravljanja otpadom i povezanim djelatnostima.
Pored nedostatka infrastrukture i finansiranja, jedan od temeljnih problema sistema ostaju nepotpune i međusobno neusaglašene evidencije o tokovima otpada.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma priznaje da podaci o pojedinim kategorijama otpada dolaze iz različitih izvora, odnose se na različite godine i ne omogućavaju uvijek pouzdano praćenje materijala od njegovog nastanka do konačne obrade.
Posebno se ističu razlike između Informacionog sistema upravljanja otpadom i statističkih evidencija, ograničena provjera prijavljenih podataka te nedostatak redovnih, standardizovanih analiza sastava komunalnog otpada.
Zbog toga nije uvijek moguće jasno utvrditi koliko je otpada stvarno reciklirano, koliko je samo prikupljeno i sortirano, koliko je izvezeno na daljnju obradu, a koliko je nakon izdvajanja ipak završilo na odlagalištima.
Profesorica Pešević smatra da uspješnost sistema treba mjeriti kroz količinu otpada po stanovniku, udio odvojeno prikupljenog i stvarno recikliranog otpada, smanjenje odlaganja, troškove upravljanja i broj nelegalnih deponija.
– Na kraju, uspješnost sistema ne bi trebalo mjeriti samo time koliko otpada prikupimo, nego prije svega time koliko ga uspijemo spriječiti, koliko materijala vratimo u proizvodnju i koliko smanjimo pritisak na životnu sredinu – poručila je Pešević.
Postoje organizirani sistemi prikupljanja pojedinih vrsta otpada, kompanije koje razvijaju reciklažne tehnologije, industrija koja koristi sekundarne sirovine i novi planski dokumenti koji predviđaju razvoj infrastrukture. Međutim, ti primjeri još nisu povezani u dovoljno funkcionalan sistem koji bi omogućio značajnije smanjenje količina otpada na deponijama, sigurnije postupanje s opasnim materijalima i stvaranje veće ekonomske vrijednosti iz već proizvedenog otpada.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.