Jedan od upečatljivih primjera takvog odnosa prema javnom prostoru jeste autobusko stajalište „Gornji Hotonj“. Na stubovima nadstrešnice još su vidljivi tragovi saobraćajne nezgode, dok je sama konstrukcija iskrivljena i narušava izgled prostora. Umjesto da bude mjesto koje putnicima pruža zaklon i minimum sigurnosti i udobnosti, ovo stajalište ostavlja utisak zapuštenosti i potpunog nemara.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ovakva slika, čini se, nikome od nadležnih ne predstavlja dovoljan razlog da reaguje. Ako je nadstrešnica oštećena u saobraćajnoj nezgodi, logično je postaviti pitanje: ko je zadužen da evidentira takva oštećenja, ko treba pokrenuti postupak sanacije i zašto se na popravku čeka toliko dugo? Zar je potrebno da se građani svakodnevno suočavaju sa istim prizorom i iznova ukazuju na problem da bi neko konačno preuzeo odgovornost?
Autobuska stajališta nisu ukras uz cestu, nego dio svakodnevnog života građana. Tu ljudi čekaju prevoz na posao, u školu, kod ljekara i drugim obavezama. Među njima su starije osobe, djeca, roditelji sa malom djecom, kao i građani koji su primorani provoditi duže vrijeme čekajući autobus. Njima je nadstrešnica potrebna da ih zaštiti od kiše, snijega, vjetra i jakog sunca. Zato uređenost i ispravnost ovih objekata nisu pitanje luksuza niti nečijeg estetskog prohtjeva, već elementarnog poštovanja prema ljudima koji ih svakodnevno koriste.
Ipak, stanje pojedinih stajališta ostavlja dojam da se o tim potrebama malo ili nimalo razmišlja. Oštećene konstrukcije, neuređen prostor, zapuštene površine i izostanak pravovremenih popravki ne nastaju preko noći. Oni su posljedica dugotrajnog zanemarivanja, nedovoljnog nadzora i, prije svega, izostanka jasne odgovornosti. Kada se problem ne rješava mjesecima, pa i duže, teško je takav odnos opravdati samo nedostatkom vremena ili novca. Još je teže razumjeti da niko ne smatra potrebnim barem obavijestiti javnost o tome ko je nadležan i kada se može očekivati sanacija.
Upravo tu leži suština problema. Nije dovoljno da se nadležni pozivaju na podijeljene nadležnosti, procedure ili nedostatak sredstava. Građane ne bi trebalo zanimati prebacivanje odgovornosti s jedne institucije na drugu. Njihovo je legitimno pravo da očekuju uređena i funkcionalna stajališta, a obaveza institucija jeste da utvrde ko je za šta zadužen i da svoj posao obavljaju odgovorno i na vrijeme.
Ako je za održavanje stajališta zadužena određena javna ustanova, preduzeće ili drugi nadležni subjekt, onda se od njih očekuje da redovno obilaze teren, evidentiraju oštećenja i organizuju popravke. Ako je za sanaciju potrebna saradnja više institucija, onda je na njima da se dogovore i pronađu rješenje. Ono što nikako ne bi smjelo biti prihvatljivo jeste da javna imovina godinama propada, dok svi koji bi mogli nešto poduzeti ostaju nijemi posmatrači.
Posebno je poražavajuće što se često reaguje tek kada neki problem postane dovoljno vidljiv u javnosti, kada ga zabilježi kamera ili kada građani svoje nezadovoljstvo iznesu putem medija i društvenih mreža. Zar je za popravku oštećene nadstrešnice zaista potrebna javna prozivka? Zar nadležni nemaju vlastite mehanizme kontrole i obilaska terena? Uređenje javnog prostora trebalo bi biti dio redovnog posla, a ne povremena aktivnost pokrenuta pod pritiskom javnosti.
Primjer stajališta u Gornjem Hotonju zato nije samo priča o jednoj iskrivljenoj nadstrešnici. On je slika mnogo šireg problema – odnosa prema javnoj imovini i potrebama građana. Kada se zanemaruju naizgled mali problemi, šalje se poruka da su i svakodnevne potrebe ljudi na dnu liste prioriteta. A upravo se po takvim, naizgled sitnim stvarima najbolje vidi koliko su institucije zaista posvećene kvalitetu života građana.
Od nadležnih se ne traži ništa spektakularno. Traži se da rade svoj posao: da pregledaju stajališta, poprave oštećene konstrukcije, urede prostor oko njih i uspostave redovno održavanje. Traži se i da građanima jasno kažu ko je odgovoran za pojedine lokacije, kome se mogu obratiti i u kojem roku će uočeni problemi biti riješeni. To su osnovne obaveze, a ne posebne usluge koje se građanima čine iz dobre volje.
A narod, k’o narod. Gunđa, negoduje, fotografiše i upozorava. I onda, kada dođu izbori, nerijetko ponovo ukazuje povjerenje onima od kojih očekuje promjene, pa se nakon izbora suočava sa starim problemima i istim izgovorima. I tako ukrug, dok nadstrešnice ostaju iskrivljene, stajališta zapuštena, a odgovornost nevidljiva.
Možda je krajnje vrijeme da se zapitamo koliko još dugo javni prostor može biti ničija briga, a da svi istovremeno tvrdimo kako radimo u interesu građana.
Jer uređeno autobusko stajalište nije nikakav luksuz. Ono je minimum reda, sigurnosti i dostojanstva koji građani s pravom očekuju. A ako nadležni nisu u stanju osigurati ni taj minimum, onda se opravdano postavlja pitanje čemu služe njihove funkcije i kome su, zapravo, odgovorni.
Stajalište u Gornjem Hotonju čeka popravku. Građani čekaju autobus. A nadležni? Izgleda da oni i dalje čekaju da problem riješi neko drugi.
Svašta.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.