O tom ambicioznom, ali nikada dovršenom projektu govorio je Damir Agičić, redovni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na predavanju održanom danas u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH).
Kako je istakao Agičić, ideja o pisanju historije jugoslavenskih naroda pokrenuta je još 1949. godine, na inicijativu Milovana Đilasa na plenumu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Prvobitna zamisao bila je da se pripremi gimnazijski udžbenik, ali se od toga ubrzo odustalo i pristupilo izradi opsežnog historijskog pregleda s bibliografijom.
U tom projektu, pojasnio je Agičić, učestvovali su neki od najznačajnijih historičara poslijeratnog perioda. Tokom pedesetih godina objavljena su dva toma Historije naroda Jugoslavije – prvi posvećen srednjem vijeku, a drugi ranom novom vijeku.
Treći tom, podsjetio je, koji je trebao obuhvatiti 19. stoljeće, nastanak modernih nacija i ideju jugoslavenskog ujedinjenja, nikada nije objavljen.
Razlog su, između ostalog, bila duboka neslaganja historičara iz različitih jugoslavenskih republika o tumačenju složene historijske stvarnosti modernog doba.
Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Savez povijesnih društava Jugoslavije pokrenuo je inicijativu za nastavak i dovršetak projekta. Godine 1985. potpisan je Samoupravni sporazum o izradi i pisanju historije naroda i narodnosti Jugoslavije, čime je napravljen novi pokušaj da se obuhvati cjelokupna prošlost zajedničke države.
Za razliku od ranijeg projekta, u naslov su sada uključene i „narodnosti“, među kojima su se posebno isticali Albanci, ali i Mađari te druge nacionalne zajednice koje su živjele u Jugoslaviji.
Agičić je podsjetio da je tokom 1986. godine održano nekoliko sastanaka na kojima su formirane redakcije za pojedine knjige, dok je na savjetovanju u Zagrebu 1987. vođena opsežna rasprava o metodološkom pristupu i načinu predstavljanja prošlosti.
Jedno od ključnih pitanja bilo je treba li historiju prvenstveno pisati kao političku historiju ili je zasnovati na širem pristupu koji bi obuhvatio društvene odnose, ekonomiju i kulturu. Za cjelovitije razumijevanje prošlosti zalagala se, između ostalih, historičarka Mirjana Gross.
Plan je bio da se prerade prva dva toma, a potom napiše i treći, posvećen 19. stoljeću. Upravo se taj period pokazao posebno problematičnim zbog različitih tumačenja nastanka nacija i nacionalnih identiteta.
– O novoj historiji su se historičari nekako dogovorili, ali o 19. stoljeću, o postanku nacija, nisu – kazao je Agičić.
Među historičarima uključenim u rasprave bili su istaknuti predstavnici jugoslavenske historiografije, poput Mirjane Gross, Ljube Bobana, Boge Grafenauera, Janka Pleterskog, Rade Petrovića, Avde Sućeske, Sime Ćirkovića, Andreja Mitrovića i Zefa Mirdita.
Paradoks projekta, istakao je Agičić, bio je u tome što su historičari pokušavali napisati zajedničku historiju države upravo u vrijeme kada su političke i društvene okolnosti sve više vodile njenom raspadu.
– Ono što je neobično jest da se država upravo u tom času počela rastakati, raspadati. Ovo su bili historičari koji su očito smatrali da još imaju što za reći. Neki od historičara, moram to istaknuti, poput Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića, uveliko su već radili na raspadu te države – istakao je.
Dodao je da se odnos prema prošlosti ne može u potpunosti odvojiti od pogleda na sadašnjost, ali da je zadatak historičara da taj uticaj svedu na najmanju moguću mjeru. U tom kontekstu podsjetio je na pouke profesorice Mirjane Gross, koja je insistirala na tome da se prošlost istražuje na osnovu izvora i historijskih okolnosti, a ne da se današnje ideje i politički stavovi prenose na događaje iz ranijih vremena.
Prema njegovim riječima, historičari okupljeni oko projekta nastojali su upravo tako pristupiti historiji – razumjeti srednji vijek, rani novi vijek i 19. stoljeće u njihovom vlastitom kontekstu, bez naknadnog nametanja ideoloških tumačenja.
Agičić se osvrnuo i na odgovornost historičara prema budućim generacijama, podsjećajući da se tokom rada na projektu naglašavalo kako se historija ne piše samo o prošlosti nego i za mlade ljude koji će na osnovu nje razumijevati društvo u kojem žive.
Odgovarajući na pitanje kakvu bi poruku danas uputio mladima, poručio je da je važno odgovorno i kritički pristupati vlastitoj prošlosti, uključujući i njene teške i neprijatne dijelove.
– Da treba biti odgovoran, da u svakom slučaju, ako nešto nije dobro u našoj vlastitoj povijesti, nacionalnoj povijesti, da se to isto mora spomenuti. A ne ono što je često u zadnje vrijeme slučaj, da svi samo gledamo kakve smo žrtve podnosili i da svatko je žrtva – kazao je Agičić.
Naglasio je da je historija složena i da se njena stvarnost ne može svesti na jednostrane narative o stradanju i žrtvama.
– Upravo je pokušaj da se ta složena prošlost predstavi na naučno utemeljen, ali široj javnosti razumljiv način bio jedan od ciljeva projekta koji nikada nije dovršen – zaključio je prof. Agičić.
Predavanje u ANUBiH otvorilo je tako i danas aktuelno pitanje: može li se o zajedničkoj prošlosti razgovarati bez pojednostavljivanja, selektivnog pamćenja i prenošenja savremenih političkih podjela na historijske događaje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.