Univerzitet u Bihaću odavno bi morao biti motor razvoja Krajine, mjesto na kojem se stvaraju nova znanja, razvijaju savremene tehnologije i obrazuju kadrovi potrebni modernom društvu. Umjesto toga, sve je više razloga za pitanje služi li ova institucija prvenstveno studentima i razvoju kantona ili očuvanju vlastite kadrovske strukture.
Godinama se održavaju studijski programi koji teško pronalaze svoje mjesto na savremenom tržištu rada, dok izostaje dovoljno odlučan zaokret prema novim zanimanjima i potrebama privrede. Promjene, međutim, znače i preispitivanje postojećih radnih mjesta, zbog čega sistem često pokazuje veću sposobnost da čuva postojeće strukture nego da se prilagođava vremenu u kojem živimo.
Posebna priča je zapošljavanje. Univerzitet se godinama doživljava kao mjesto na kojem političke veze, porodični utjecaji i podobnost mogu imati presudnu ulogu u akademskom napredovanju i zapošljavanju asistenata. Umjesto da se svaki kandidat dokazuje znanjem, naučnim radom i sposobnostima, stvara se slika institucije u kojoj su veze važnije od rezultata. Takva praksa urušava povjerenje u akademsku zajednicu i obeshrabruje mlade koji se za svoje mjesto žele izboriti isključivo znanjem.
Na kraju, sva priča o diplomama stečenim na državnim visokoškolskim ustanovama pada u vodu ako se njihova vrijednost svede na papir formata A4, iza kojeg ne stoje praktično znanje, stvarne kompetencije i sposobnost odgovora na zahtjeve vremena u kojem živimo. Diploma sama po sebi ne znači mnogo ako njen vlasnik nije osposobljen da stečeno znanje primijeni u praksi, riješi konkretan problem i odgovori na potrebe savremenog društva i tržišta rada.
Upravo zato univerzitet se ne smije mjeriti brojem izdatih diploma, zaposlenih nastavnika i potrošenim budžetskim milionima, nego znanjem koje njegovi studenti zaista nose sa sobom kada napuste fakultet. Sve drugo rizikuje da postane skupo održavanje sistema u kojem papir vrijedi više od znanja, a formalna kvalifikacija više od stvarne sposobnosti.
Dodatno pitanje otvara institucionalna akreditacija. Rješenje Ministarstva obrazovanja USK o prvoj institucionalnoj akreditaciji Univerziteta nosi datum 29. septembar 2015. godine, dok službene evidencije navode raniji početak akreditacijskog kontinuiteta. Ta razlika zahtijeva jasno objašnjenje nadležnih institucija, posebno kada je riječ o statusu ustanova i diploma iz ranijih godina.
Jesu li ikada sistematski provjeravana zapošljavanja u javnom sektoru u slučajevima kada je postojao razlog za sumnju u ispunjavanje zakonskih uslova? Jesu li nadležne inspekcije i druge institucije utvrdile eventualne nepravilnosti i šta je poduzeto? Javnost zaslužuje konkretne odgovore, a ne šutnju i prebacivanje odgovornosti.
Potrebna je ozbiljna analiza rada Univerziteta, njegovih studijskih programa, kadrovske politike, konkursnih procedura i rezultata. Nije cilj ukidati obrazovanje niti ugrožavati one koji pošteno rade, nego prekinuti praksu u kojoj se institucije čuvaju radi njih samih, umjesto da služe građanima.
Krajini je potreban moderan univerzitet koji će zadržavati mlade, stvarati stručnjake i pratiti potrebe društva, a ne ustanova koja će se zadovoljavati budžetskim transferima i očuvanjem postojećeg stanja.
Ako Vlada USK godišnje izdvaja 15,5 miliona KM, onda mora tražiti rezultate. Ako Univerzitet želi povjerenje javnosti, mora pokazati da su znanje, kvalitet i sposobnost važniji od politike i porodičnih veza.
A ako nadležne institucije godinama nisu provjeravale opravdane sumnje u zapošljavanja i kvalitet rada, onda je krajnje vrijeme da se postavi pitanje njihove odgovornosti.
Jer Univerzitet postoji zbog studenata i društva, a ne društvo zbog Univerziteta i radnih mjesta koja se na njemu čuvaju.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.