Nađete li se u ovom kraju, mogli biste pomisliti da gledate ljude koji su izašli na balkone i zastali posmatrajući polja ispod svojih kuća. Odjeveni su, imaju prepoznatljive crte lica i stoje poredani iza drvene ograde. Međutim, ti nepomični posmatrači zapravo su tau-tau, drvene figure preminulih osoba, a iza njih se nalaze grobnice uklesane u stijene.
U Lemu se odnos prema smrti i precima uveliko razlikuje od običaja na koje smo navikli. Grobnice su neraskidivo povezane s prirodom, dok likovi pokojnika ostaju kao vidljivi podsjetnik njihovim potomcima. Neke figure su jednostavnije, dok su druge izrađene s mnoštvom detalja, od bora na licu do odjeće koja podsjeća na onu koju je pokojnik nosio za života.
Figure tau-tau predstavljaju preminule osobe, a prema tradicionalnim vjerovanjima imaju i ulogu čuvara grobnica i zaštitnika živih. Njihova izrada nekada je bila povezana prvenstveno s plemstvom i imućnim porodicama, pa su ove figure svjedočile i o društvenom položaju pokojnika.
Da bismo razumjeli zašto drveni likovi stoje iznad polja, potrebno je upoznati običaje naroda Toraja. Prema njihovom tradicionalnom shvatanju, smrt je proces koji se završava pogrebnim obredima.
U pojedinim porodicama tijelo preminule osobe ostaje u kući mjesecima, pa čak i godinama, dok se priprema posljednji ispraćaj. Kako bi ga sačuvali, nakon smrti tretiraju ga formalinom, koji usporava raspadanje, a tijelo se s vremenom isušuje i mumificira.
Tokom tog perioda pokojnik se smatra bolesnim ili usnulim, a porodica nastavlja brinuti o njemu i uključivati ga u svakodnevni život. Ipak, ovaj običaj nije isti u svim zajednicama niti ga praktikuju sve porodice.
Razlog dugog čekanja dijelom leži i u zahtjevnoj organizaciji sahrane.
“Rambu Solo”, kako se naziva pogrebna ceremonija, može okupiti veliki broj rođaka i gostiju. Obredi, zajednička gozba i tradicionalni plesovi dio su posljednjeg ispraćaja kojim pokojnik, prema vjerovanju, prelazi među pretke.
Posebnu ulogu imaju bivoli koji se ritualno žrtvuju. U tradicionalnom vjerovanju povezani su s putovanjem pokojnika u zagrobni svijet, poznat kao Puya.
Njihov broj zavisi od društvenog položaja pokojnika i obima ceremonije, a meso se dijeli učesnicima.
Takav posljednji ispraćaj za porodicu predstavlja veliku, ali i organizacijski i finansijski zahtjevnu svečanost, prenio je N1.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.