Onda teatar može postati mjesto gdje nečija bol postaje svačija, gdje oboljeli na trenutak mogu barem svoj glas prepustiti nekome drugom i osjetiti ono što godinama ponavljaju, a na šta nema nikakve reakcije.
Piše: Mirza Skenderagić
Recite vi onda da teatar nije veći od života publici teatarskog performansa „Ratnice“, koji je u režiji Nermina Hamzagića i prema projektu „Dnevnik jedne (ne)vidljivosti“ Slađane Lučić i Nadine Maličbegović, premijerno izveden na ovogodišnjem MESS-u.
Ovaj nedovršeni, nesavršeni, ogoljeni te vizuelno i zvučno siromašni performans je uspio direktno prići publici i jednom njenom dijelu pomoći da prepozna vlastitu borbu, drugom da se poistovijeti, a trećem da razumije one druge koji sjede do njih, a u kojima možda upravo sada tinja mala, ali prodorna bol.
Hamzagić, kojemu kao reditelju očigledno bolje leže ovakve teatarske forme, u ovome performansu donosi potresna iskustva onkoloških pacijentica u BiH. Njihove priče kao na probi čitaju Nadine Mičić, Mona Muratović, Vedrana Božinović, Dina Mušanović i Maja Izetbegović, svjesno odbijajući prijeći granicu što bi dovelo do preuzimanja stvarne boli i odbijajući igrati bolest. Improvizovanim spajanjem scene i gledališta, uz stolice koje podsjećaju na bolničke čekaonice, reditelj Hamzagić i scenografkinja Mirna Ler, očigledno još pod dojmom predstave „Svijet i sve u njemu“, reditelj Hamzagić i scenografkinja Mirna Ler nastoje stvoriti osjećaj zajedništva, saučesništva i bliskosti, ali i suptilno izdvojiti one koji su se u stvarnosti skrivali, kojih je bilo stid što su oboljeli i koji su se, na kraju krajeva, plašili. Sve ovo vrijeme, oni su tu, pored – u tramvajima, u samoposlugama, na ulicama. Bore se u tišini i ratuju sa bolešću i sa zdravstvenim sistemom. Glumice se tako uporno probijaju kroz gledalište, ne da bi one čije priče izvode dobile sažaljenje, nego upravo suprotno – da bi ih pokazale kao ravnopravne, bez izdvajanja i osuđivanja, poput planinarke koja ne želi nikakvu pomoć na putu do vrha. „Da nas čuju“, reći će nakon predstave jedna od žena/ratnica koja će tako nastaviti dopisivati tekst, a performans će dobiti svoj dodatni, životni epilog.
Premijerna izvedba ove predstave je zapravo pokazala kako ogoljenost forme može očistiti put do emocije i produžiti ga sve do katarze; kako bezizražajno čitanje izjava, podataka ili zakona može postati bolnije, životnije i apsurdnije, nego igranje s teškim patosom. Jer, glumice ne igraju „ratnice“. Od žena čije priče izgovaraju dijeli ih papir s kojeg čitaju. Do pojedinačnih glumačkih katarzi one dolaze upravo otvarajući se i prepuštajući se ispisanim rečenicama boli, tuge, ljutnje, ali i nade, želje, hrabrosti. Tek tada postaju glumice koje kontrolišu, doziraju i puštaju vani osjećaje koji naviru. Malo je danas predstava čije izvedbe preplaču gotovo svi – nova pozorišna publika koja je ciljano došla na ovu predstavu očekujući priliku za poistovjećenje u patnji i u nadi, dakle oni koji su i sami oboljeli ili se neko njihov bližnji bori sa rakom. Tu su oni savršeno zdravi koji su poprilično sigurni da nikada neće oboljeti. A tu su i same glumice, koje će u pojedinim trenucima povjerovati da su sudbine ispisane na papiru već postale ili će tek postati njihove.
Ovaj performans, koji će u jednom trenutku dobiti i svoju live Instagram verziju, ali koji neće pogledati oni koji bi ga najviše trebali vidjeti, nalik je teatarskoj grupi podrške za oboljele od raka. Izdvaja ga mali balon koji će poletjeti ka „nebu“, jedno brdo oštrih stolica kroz koje se treba probiti, jedan dodir utjehe, podrške i razumijevanja s nepoznatom osobom koju je boljelo, koju boli, i koju će boljeti. Kao i svaki zdrav razgovor, on ne završava tegobno niti donosi neki zaključak, pošto ga naprosto nema. Donosi istinu koja je u stvarnosti „deset puta gora“ i jednu kratku misao: o kakvom bismo tek performansu govorili da se u njemu još više pokušalo približiti proživljenom iskustvu? Da je, recimo, jedna od glumica obrijala kosu? Pa „da nas čuju“ i konačno vide.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.