Narod je, kao i uvijek, znao biti i mudar i duhovit. Nije mu trebalo mnogo riječi da opiše čitavu situaciju. Dva imena: Kurta i Murta postala su tako mnogo više od imena. Postala su junaci jedne poslovice, simboli smjene, promjene i onog osjećaja kada čovjek shvati da se, uprkos svemu, ništa suštinski nije promijenilo.
Ali, evo jedne priče u kojoj su se Kurta i Murta zaista sreli.
I to ne bilo gdje, nego na Tari.
Listajući ovih dana bilješke iz svoje novinarske arhive, pronađoh zapis koji me vrati nekoliko godina unazad. Uz njega i fotografiju koja je tada zabilježila jedan pomalo neobičan susret.
Na jednoj strani Radiša Vukajlović, poznatiji kao Kurta, vlasnik restorana na Tari koji nosi njegov nadimak.
Na drugoj Hasib Murtić Murta, krajiški pjevač i sevdalija, čovjek poznat po pjesmi, vedrom duhu i druženju.
I tako se, eto, dogodilo ono što bi mnogima zvučalo kao šala: Kurta i Murta našli su se za istim stolom.
Da je kojim slučajem neko neupućen čuo njihova imena, mogao je pomisliti da se pred njim odvija nastavak neke stare narodne priče.
Ali ne.
Nisu to bili oni Kurta i Murta iz poslovice.
Bili su to stvarni ljudi.
Dvojica prijatelja.
Dva čovjeka koja su se, umjesto da jedan drugome „jašu na leđima“, našli zajedno uz pjesmu, šalu i dobro raspoloženje.
Krajiški pjevač i sevdalija Hasib Murtić Murta gostovao je tada na jednom od festivala narodne muzike u Srbiji. Organizatori su, zajedno s drugim učesnicima, odlučili da ga ugoste u restoranu Radiše Vukajlovića Kurte.
Restoran koji nosi nadimak svog domaćina.
Gost koji nosi nadimak iz iste poslovice.
Kao da je neko unaprijed napisao scenarij.
A kada se u takvom društvu pojavi muzika, onda više nema mnogo prostora za ozbiljne razgovore.
Krene pjesma.
Pa druga.
Pa treća.
I malo-pomalo, stolovi prestanu biti samo stolovi, a ljudi prestanu biti samo gosti i domaćini.
Postanu društvo.
Postanu prijatelji.
Postanu jedna mala, vesela družina kojoj nije mnogo potrebno da noć potraje duže nego što je planirano.
Te večeri na Tari pjesma se širila restoranom, a sevdalinka je učinila ono što najbolje zna – spojila ljude.
I dok je Murta pjevao, Kurta je, kao domaćin, dočekivao, veselio se i uživao u društvu.
Neko je tada, gledajući taj prizor, duhovito dobacio:
-Nema ovdje više „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“, sad ide „Pusti Kurta neka pjeva Murta“
I eto nas kod one najvažnije razlike.
U narodnoj poslovici Kurta i Murta predstavljaju smjenu, ali ne i promjenu. Jedan odlazi, drugi dolazi, a narod ostaje tamo gdje je i bio.
Na Tari je, međutim, bilo sasvim drugačije.
Kurta nije morao da „sjaše“.
Murta nije morao da „uzjaše“.
Niko nikome nije bio na leđima.
Jednostavno.
Kurta je pustio Murtu da pjeva.
A Murta je, izgleda, znao kako da mu se oduži – dobrom pjesmom.
Zanimljivo je kako život ponekad napravi šalu od onoga što je narod davno pretvorio u poslovicu.
Kada su ljudi smislili izreku „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“, vjerovatno nisu ni slutili da će jednoga dana postojati stvarni Kurta i stvarni Murta koji će se sresti i svojim susretom potpuno promijeniti značenje te rečenice.
Jer, kada se malo bolje pogleda, poslovice su često nastajale iz života. Narod je gledao ljude, njihove postupke, njihove slabosti i vrline, pa ih pretvarao u kratke i pamtljive poruke.
Tako su i Kurta i Murta postali neka vrsta narodnih likova.
Nisu imali lice.
Nisu imali biografiju.
Nisu imali ni mjesto stanovanja.
Ali su imali ulogu.
Jedan je silazio, drugi dolazio.
I uvijek je neko morao nositi teret.
A onda su se, eto, pojavili Radiša i Hasib.
Stvarni Kurta i stvarni Murta.
I pokazali da se ista imena mogu koristiti i za nešto sasvim drugo.
Za prijateljstvo.
Za pjesmu.
Za smijeh.
Za jednu lijepu noć.
Zato danas, kada ponovo pogledam tu fotografiju iz novinarske arhive, ona mi izgleda zanimljivije nego onoga dana kada je nastala.
Na prvi pogled – obična fotografija dvojice prijatelja.
Ali iza nje se krije mnogo više.
Krije se jedna narodna izreka.
Krije se sevdalinka.
Krije se Tara.
Krije se gostoprimstvo.
Krije se jedno vrijeme u kojem su ljudi znali sjesti za sto, zapjevati i ostati zajedno do duboko u noć.
I krije se ona lijepa ljudska osobina da se čovjek zna našaliti i na vlastiti račun.
Možda je upravo to i najljepši dio cijele priče.
Jer nije teško biti ozbiljan.
Teže je ostati vedar.
Nije teško pronaći razlog za podjelu.
Mnogo je ljepše pronaći razlog za pjesmu.
A Kurta i Murta pronašli su ga na Tari.
Zato bih onu staru poslovicu, barem kada je riječ o ovoj dvojici, malo prepravio.
Ne:
„Sjaši Kurta da uzjaše Murta.“
Nego:
„Sjedni, Kurta. Zapjevaj, Murta. Nek’ pjesma traje.“
Jer možda je upravo u tome i sva životna mudrost.
Ne treba uvijek neko da sjaše, niti neko da uzjaše.
Ponekad je dovoljno da ljudi sjednu jedan pored drugog.
Da se nasmiju.
Da zapjevaju.
Da se prisjete dobrih vremena.
I da na trenutak zaborave sve ono zbog čega je narod nekada i smislio onu svoju:
„Sjaši Kurta da uzjaše Murta.“
Jer kada pjesma krene iz srca, onda nema ni Kurte ni Murte iz poslovice.
Ima samo čovjek.
I prijatelj.
I pjesma.
Pusti Kurta neka pjeva Murta.
I to je život.
POTPISI ISPOD FOTOGRAFIJA Eset MURAČEVIĆ
(Snimio:Eset Muračević)
-Hasib Murtić Murta i Radiša Vukajlović Kurta
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.