Riječ je o djelu prožetom dubokim i iskrenim osobnim emocijama, koje funkcioniše kao intiman, liričan i svojevrsni ispovjedni dijalog između kćeri i preminulog oca. Međutim, ova zbirka nije samo knjiga o smrti i gubitku. Ona je prije svega knjiga o ljubavi, sjećanju, pripadanju, porodičnim vrijednostima i potrebi čovjeka da razgovor s dragim bićem nastavi i onda kada fizička prisutnost više nije moguća.
U ovoj stihozbirci Esma Džiho ne pribjegava klasičnom obliku tugovanja. Njene pjesme više nalikuju nastavku jednog davno započetog razgovora. U njima se ocu povjerava, obraća mu se i s njim dijeli različite trenutke svoga života – i one lijepe, ispunjene radošću, i one teže, u kojima bi joj njegovo prisustvo, savjet ili riječ bili dragocjeni. Upravo zbog toga ova poezija djeluje neposredno i životno. Otac u pjesmama nije samo odsutna osoba; on postaje trajno prisutan sagovornik, dio unutrašnjeg svijeta pjesnikinje i njenog emocionalnog i duhovnog identiteta.
Takav postupak pjesnikinji omogućava da privatnu bol prevede u univerzalni jezik poezije. Čitalac u tim stihovima može prepoznati vlastito iskustvo gubitka, vlastitu čežnju za onima kojih više nema, ali i onu ljudsku potrebu da voljene osobe sačuvamo od zaborava. U tome je jedna od važnih vrijednosti ove zbirke: iako nastala iz sasvim ličnog iskustva, ona govori o osjećanju koje pripada svima.
Kritičari i promotori knjige, među kojima su književnik Nusret Omerika i Alma Fazil Obad, prepoznali su u ovoj zbirci prostor u kojem autorica stihovima pokušava nadoknaditi vrijeme koje joj je fizički oduzeto. Poezija tako postaje svojevrsni prostor susreta. Ono što u stvarnom životu više nije moguće – razgovor, povjeravanje, dijeljenje svakodnevnih događaja – moguće je ostvariti kroz riječ. Pjesma postaje mjesto na kojem se prošlost i sadašnjost dodiruju.
Posebna vrijednost zbirke jeste u tome što autorica svoju emociju ne zatvara isključivo u privatni prostor. Naprotiv, lično iskustvo prerasta u književni iskaz koji ima šire značenje. Sjećanje na oca istovremeno postaje sjećanje na porodicu, zavičaj, djetinjstvo, vrijednosti na kojima je odrastala i svijet kojem pripada. Na taj način „Pisma ocu“ nadilaze okvire privatnog zapisa i poprimaju obilježja književnog svjedočenja o vremenu, ljudima i prostoru Hercegovine.
Upravo se u tom segmentu književni rad Esme Džiho može posmatrati u širem kontekstu njenog ukupnog kulturnog angažmana. Ona nije autorica koja književnost posmatra izdvojeno od života i kulturnog prostora kojem pripada. Njeno dugogodišnje djelovanje u oblasti obrazovanja, jezika, prevođenja, novinarstva i kulture pokazuje kontinuitet interesovanja za riječ, jezik, književnost i kulturno pamćenje. Kao stručna savjetnica za kulturu u Službi za kulturu Grada Mostara, svoj profesionalni angažman usmjerava i prema afirmaciji kulturnih vrijednosti i stvaralaštva Hercegovine.
Njen rad na promociji kulture posebno je značajan u vremenu u kojem očuvanje kulturne baštine ne podrazumijeva samo čuvanje materijalnih tragova prošlosti, nego i njegovanje jezika, književnosti, usmene predaje, običaja, pjesme i kolektivnog sjećanja. U tom smislu važan je i njen interes za sevdalinku i usmenu književnost, jer upravo usmena tradicija predstavlja jedan od najvrednijih oblika prenošenja kulturnog iskustva kroz generacije. Istražujući sevdalinku i radeći na knjizi posvećenoj usmenoj književnosti, Esma Džiho aktivno doprinosi tome da kulturno naslijeđe Hercegovine ne ostane samo dio prošlosti, nego da nastavi živjeti u savremenom kulturnom prostoru.
Njeno djelovanje zato ima dvije povezane dimenzije. Kao kulturna radnica ona učestvuje u stvaranju prostora u kojem se kultura promoviše, predstavlja i približava građanima, dok kao književnica vlastitim stvaralaštvom ostavlja lični trag u tom istom prostoru. Jedno nadopunjuje drugo. Kulturni angažman omogućava joj da djeluje na širem društvenom planu, dok književnost omogućava da vlastitim glasom, osjećajem i umjetničkim izrazom svjedoči o vremenu i podneblju kojem pripada.
U tom kontekstu posebno mjesto zauzima zbirka „Pisma ocu“. Iako je njen neposredni povod duboko ličan, u njoj se mogu prepoznati i širi slojevi hercegovačkog kulturnog senzibiliteta: privrženost porodici, važnost zavičaja, snaga sjećanja, poštovanje prema roditeljima i potreba da se iskustvo prethodnih generacija sačuva u jeziku. Pjesnikinja tako, možda i nenametljivo, učestvuje u procesu očuvanja kulturnog pamćenja. Ono što je jednom doživljeno i osjećano, kroz književnost dobija mogućnost da bude sačuvano i preneseno drugima.
Esma Džiho rođena je u Stocu, gdje je završila osnovnu školu i Prosvjetno-prevodilačku školu. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost. Završila je Pedagošku akademiju u Mostaru, Odsjek za bosanski jezik i književnost, a potom i studij humanističkih nauka, Odsjek za engleski jezik i književnost. Na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ trenutno je na doktorskom studiju. U Centru „André Malraux“ stekla je diplomu iz francuskog jezika i književnosti.
Radila je kao novinarka na Radiju „Hayat“ i Radiju „Stari Grad“.
Deset godina bila je zaposlena kao prevoditeljica francuskog i engleskog jezika u međunarodnim organizacijama, a potom je radila u osnovnim i srednjim školama u Stocu i Mostaru kao nastavnica bosanskog jezika i profesorica engleskog jezika. Lektorisala je više monografija, stručnih radova i romana. Piše prozu i poeziju, a za svoj književni rad dobila je brojna priznanja i nagrade. Osvojila je i drugo mjesto na Internacionalnom takmičenju za pisanje poezije.
Sva ova iskustva – novinarsko, prevodilačko, pedagoško, književno i kulturno – oblikovala su autoricu čiji se odnos prema jeziku i književnosti ne iscrpljuje u pisanju. Naprotiv, jezik je u njenom radu istovremeno sredstvo komunikacije, umjetničkog izraza, obrazovanja i čuvanja kulturnog identiteta.
Zato se „Pisma ocu“ mogu čitati i kao knjiga sjećanja. A sjećanje je jedan od temelja kulturnog pamćenja. Svaka porodica, svaki grad i svaki zavičaj imaju svoje lične i kolektivne priče koje, ukoliko nisu zapisane, mogu nestati zajedno s ljudima koji su ih nosili. Književnost upravo tu ima jednu od svojih najvažnijih uloga – da sačuva ono što je prolazno i da pojedinačnom iskustvu podari trajanje.
U stihovima Esme Džiho otac tako postaje i čuvar jednog ličnog svijeta, ali i simbol generacijskog kontinuiteta. Razgovarajući s njim kroz pjesmu, autorica razgovara i sa vlastitim sjećanjem, sa svojim djetinjstvom i zavičajem. Njena poezija zbog toga nije samo okrenuta prošlosti. Ona pokušava uspostaviti most između onoga što je bilo i onoga što jeste, između odsutnosti i prisutnosti, između sjećanja i sadašnjeg trenutka.
„Pisma ocu“ stoga možemo posmatrati kao svojevrsnu književnu mapu unutrašnjeg prostora jedne kćeri, ali i kao zapis o vrijednostima koje ne bi trebalo prepustiti zaboravu. Njihova posebnost nije samo u emotivnosti nego i u sposobnosti autorice da lični doživljaj prevede u jezik koji može dotaći drugog čovjeka.
Esma Džiho svojim dosadašnjim djelovanjem pokazuje da kultura nije samo ono što se čuva u institucijama, bibliotekama, muzejima i arhivima. Kultura živi i u knjizi, pjesmi, jeziku, sjećanju, usmenoj predaji i svakom pojedincu koji prepoznaje potrebu da to naslijeđe sačuva i prenese dalje. Njen angažman u kulturi i njen književni rad zato se međusobno prožimaju i nadopunjuju.
Ako je njen profesionalni rad usmjeren prema tome da kulturu približi ljudima, onda njeno književno stvaralaštvo predstavlja lični doprinos njenom trajnom bilježenju. U tom smislu „Pisma ocu“ nisu samo prvo književno djelo Esme Džiho nego i važan početak njenog autorskog svjedočenja. Kroz ovu zbirku ona čuva jedan intimni svijet, ali istovremeno potvrđuje i snagu književnosti da sačuva ljudsko iskustvo od prolaznosti.
Njena priča pokazuje da se kulturna baština ne čuva samo velikim projektima i institucijama. Ona se čuva i tihim, upornim radom pojedinaca koji pišu, istražuju, podučavaju, prevode, priređuju, promovišu i prenose iskustva iz jedne generacije u drugu. Upravo u toj vrsti kontinuiranog i agilnog djelovanja može se prepoznati značaj Esme Džiho za kulturni život Mostara i Hercegovine.
„Pisma ocu“ tako ostaju knjiga o jednom ocu, jednoj kćeri i jednoj velikoj ljudskoj praznini, ali i knjiga o pamćenju. A tamo gdje postoji pamćenje, postoji i mogućnost trajanja. Zato ova zbirka, nastala iz ličnog bola i ljubavi, prerasta granice privatnog zapisa i postaje dio književnog i kulturnog mozaika Hercegovine.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.