U intervjuu za Srpskainfo Duraković, između ostalog, otvoreno je govorio o svojoj kandidaturi za funkciju potpredsjednika Republike Srpske, šansama za historijsko pomirenje Srba i Bošnjaka, da li bi se ponovo zalagao za izdvajanje Srebrenice iz ustavnopravnog poretka Republike Srpske, kao što je to činio prije skoro 20 godina…
Kako biste danas ocijenili položaj Bošnjaka u Republici Srpskoj?
Nažalost, mi smo posljedica generalne situacije u BiH i „zakačeni“ smo time, možda malo više, s obzirom na to da je riječ o senzibilnoj kategoriji ljudi koji, i po Ustavu entiteta i države, imaju svoju konstitutivnost i trebali bi da imaju legitimitet i prava koja crpe iz Ustava i zakonskog uređenja.
Nažalost, ne mogu se pohvaliti da je to tako. Čak i kada se vratimo na početak samog povratka, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, mislim da od tada stvari nisu išle putem kojim je trebalo. Svakom građaninu ove zemlje Dejtonskim sporazumom i međunarodnim aktima zagarantovano je da će se vratiti na svoju imovinu i imati život u skladu s principima demokratskog društva i njegovim pravnim uređenjem.
Od tada do danas, bojim se da ni entiteti ni država nisu to učinili ni za jedne, ni za druge, ni za treće. Da ne budem pristrasan i govorim samo za Bošnjake, reći ću za sve: mislim da su svi povratnici prolazili kroz težak period ponovne asimilacije u svoja mjesta. Nije isto biti Srbin u Banjaluci ili Srbin u Ključu. Po inerciji, po defoltu, što bi se kazalo, nije isto biti Bošnjak u Višegradu ili u Visokom, niti je isto biti Hrvat u Živinicama ili u Širokom Brijegu.
Tu smo se mi, kao društvo, generalno možda odmakli od onoga što zovemo temeljnim ljudskim pravima. Kada politički lideri govore u ime Srba, oni se uglavnom fokusiraju na mjesta gdje su Srbi većina, dakle na Banjaluku ili velike gradove. Ali, kada govorite o Srbima u Živinicama, rijetko ko zastupa njihove interese. Bošnjacima je takođe bilo teško svih ovih godina, jer su se interesi politika često prelamali preko života Bošnjaka koji su se vratili na svoja ognjišta.
Uvijek nas je znalo koštati to ko je ministar za izbjegla i raseljena lica, ko je vlast, ko nije vlast, jer sve što se dešava između Banjaluke i Sarajeva posljedice prvo trpimo mi. Nije isto da bošnjačko dijete, koje ide u školu u Republici Srpskoj, ne može izučavati vlastiti jezik onako kako ga, recimo, djeca Bošnjaci izučavaju u Federaciji, a živimo u jednoj državi. Tu vidimo da elementarna ljudska prava još uvijek nisu ravnomjerno ostvarena na cijeloj teritoriji BiH. Vjerovatno iz razloga što entitet ima određene nadležnosti i što je takav odnos unutar BiH. Mi smo kao u jednom koncentracionom logoru gdje, kada naljute one koji nas drže tamo, oni to vrate nama.
Ne može Milorad Dodik svojim postupcima kazniti Sarajevo, ali može Ministarstvo obrazovanja kazniti Bošnjake koji žive u ovom dijelu države, čije su institucije ovdje u Banjaluci, tako što, recimo, naša djeca trpe određene posljedice. Da se sada vratimo na situacije u kojima, recimo, zastupljenost Bošnjaka u lokalnim zajednicama, u javnim institucijama, pa i u samoj Vladi, pa evo i u Vijeću naroda, nije odgovarajuća.
Imamo neke naše „profesionalne“ Bošnjake koji su, recimo, ministri u Vladi, a oni nisu legitimni, a puno govorimo o legitimitetu. Ne možemo reći da je jedna Srebrenka Golić predstavnik Bošnjaka u Vijeću naroda ukoliko ona nije produkt listi koje su uglavnom probosanske ili bošnjačke liste na izborima. U Vijeću naroda sjede Bošnjaci koji su legitiman ishod stranaka koje predstavljaju probosansku ili probošnjačku politiku. Tako da to nije fer. Ne kažem ja da se ne dešava u Kantonu Sarajevo da se neko od Bošnjaka, recimo, predstavi kao Srbin pa da bude u nekom domu naroda i tako dalje.
Dakle, govorimo o problemima i tamo i ovdje. Neko treba govoriti u ime tih Srba koji se vraćaju na prostor Federacije i imaju takve probleme. Imate ljude koji se predstavljaju pripadnicima drugih vjera ili drugih etničkih grupa samo da bi bili na nekoj poziciji. I to nije fer. Bojim se da smo generalno kao društvo posrnuli. Civilizacijski smo posrnuli iz razloga što ne gledamo svakog čovjeka isto.
Čak i oni koji likuju time kako su zaštitnici određene etničke grupe, bilo da su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, pali su na ispitu prema svim Srbima, svim Bošnjacima i svim Hrvatima koji u ovoj zemlji žive. Fokusiraju se samo na one koji im trebaju dati većinsku podršku za održavanje njihove moći na vlasti.
Kada se osvrnete na protekle četiri godine, kako biste ocijenili vašu saradnju sa najvišim zvaničnicima Republike Srpske, prije svega predsjednikom Republike, predsjednikom Vlade i predsjednikom Narodne skupštine?
Znate kako, ja sam nezavisni politički aktivista i jako je nezahvalan moj politički put. Ja sam 2022. godine stajao sam i dobio povjerenje građana, uglavnom Bošnjaka, u odnosu na 12 stranaka koje su bile ili u koaliciji ili su imale svoje kandidate.
S druge strane, imali smo Pokret za državu, gdje je većina stranaka, njih desetak, imala svog kandidata, a onda smo imali kandidate iz Platforme za progres i tako dalje. Došao sam legitimnom voljom građana koji su mi dali povjerenje i jako je teško da se sada oslonite na bilo koga. Zašto sam krenuo putem ispružene ruke i otvorenog srca? Možda se sjećate tog perioda, jer sam neko ko je 20 godina prisutan u javnosti BiH, Srebrenice i svega onog što je moj politički put.
Nisam profesionalni političar koji živi u Tuzli, dođe malo u Banjaluku, nagovori se Srbima, snime ga kamere i ode u Tuzlu gdje njegova djeca idu u školu ili njegova porodica tamo živi. Ja sam neko ko je direktno trpio posljedice kakav je naš odnos s predstavnicima vlasti u ovom dijelu države. Mislio sam da ispružim ruku i otvorim srce, smatrajući Banjaluku svojim gradom. Mi smo stvorili jedan narativ ovih 30 godina da je Banjaluka inostranstvo za Sarajevo, a da je Sarajevu Banjaluka inostranstvo, kao i Mostar. Ja to ne osjećam tako, jer da osjećam, vjerovatno bih drugačije i govorio.
Mislio sam da dođem ovdje i počnem otvarati vrata koja su moji prethodnici zatvorili. Zatvorili su ih isključivo svađama, previranjima, blokadama, nesporazumima i svime onim što smo imali u tom pokušaju da budemo veće patriote nego što u stvari jesmo, kako bismo dokazali ili zadržali još jedan mandat tim nekim kvazipopulizmom iil lažnim patriotizmom— dok dolje radimo neke sasvim druge stvari koje nisu realna slika onoga što jesmo. Ja sam prvi pružio ruku, neko ko je preživio genocid u Srebrenici, neko ko je imao 16 godina.
Neko kome se ne može patriotizam dovoditi u pitanje, jer moja borba svih ovih 20 i nešto godina uglavnom je bila borba za ustavna prava Bošnjaka, ne izuzimajući nikada ni Hrvate ni Srbe u dijelu Federacije. Čak sam nudio neka rješenja koja bi pomogla Srbima u Federaciji, Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Međutim, nikome nisam išao iza leđa. Pisao sam svim strankama. Moju platformu poslao sam i hrvatskim strankama, i srpskim strankama, i bošnjačkim strankama. Niko mi nije odgovorio.
Očito nekome odgovara ova politika etničkih torova, u kojoj oni prepadaju i dijele narod. Ja sam pružio tu ruku i dobio sam pozitivan signal. Prvi put smo bili zajedno na inauguraciji. Sjećate se, formira se Vlada RS, kojoj sam ja imao pristup, a onda se pojavljuju Bošnjaci koji misle da to nije patriotizam, da je to izdaja, da je dijalog izdaja, da je konsenzus izdaja. Podizali su te standarde bošnjačkog patriotizma, pa su u jednom vremenu mene i napali u Sarajevu. „Ko si ti da kažeš da je Sarajevo naljutilo Dodika?“ Ja to nisam tako mislio. Ja sam rekao da je politika, u odnosu na pregovore i kreiranje koalicija, izostavila Bošnjake koji žive na prostoru Republike Srpske.
U kontekstu toga, ako neko nas ili Srbe iz Federacije stavi za pregovarački sto i kaže: „Vidite, mi hoćemo državnu vlast, ali kako Srbi žive u Federaciji? Šta su njihovi problemi?“ Vjerovatno ih imaju. Ja mogu reći koji su problemi Bošnjaka ovdje i oni su to izostavljali. Period 2014. godine naljutio je tada SNSD, koji nije bio dio vlasti na nivou BiH, nego su tada PDP, SDS i ostali tamo ušli. Kada je SNSD pobijedio u ovom dijelu države, Bošnjaci su tada dobili problem jezika i nepoštovanje. Jer, pazite, problem vlasti u Banjaluci je što oni nas posmatraju kroz Sarajevo. Da, mi volimo Sarajevo, ono jeste naš glavni grad. Mi jesmo Bošnjaci, jesmo jedan narod, kao što su Srbi i Hrvati, ali mi imamo drugačiji život. Mi živimo ovdje, mi smo građani Republike Srpske, mi plaćamo poreze ovdje i s tim u vezi imamo ustavne privilegije — ili bi trebalo da ih imamo — koje nemamo.
Ne tretira nas se kao komponentu, nego kao da smo neki stranci koji su došli ovdje da podrivaju nešto. Ne možemo tako razgovarati. Dok imamo Ustav kakav imamo, dok nam je garantovan Dejtonski mirovni sporazum, Okvirni sporazum o miru i sve ono što smo dobili poslije toga, trebali bismo da se poštujemo. Kada je obećano da ćemo ići tim putem, bilo je tu nepovjerenja. Sjećam se da mi je Milorad Dodik lično znao reći: „Ovi tvoji u Sarajevu“. Ja sam uvijek govorio: Narod koji ovdje živi, koji ja osjećam, s kojim živim i iz kojeg dolazim, nije tražio da dođem u Banjaluku da se s tobom svađam kako bih bio popularan, da mi neko u Visokom aplaudira ili negdje daleko u dijaspori.
Mene interesuje jedno, a to je šta ti i ja, kao izabrani zvaničnik od strane srpskog naroda i kao izabrani zvaničnik od strane bošnjačkog naroda, možemo uraditi zajedno da njima bude bolje. Naša svađa njima neće pomoći. Može im samo odmoći. Ono što ti izjaviš, posljedice trpe u Višegradu, Foči, Rogatici, Srebrenici, Zvorniku. Ono što ja kažem može da košta Bošnjaka u Višegradu i drugdje.
Daj da izostavimo to, nego da vidimo šta možemo zajedno učiniti — ti kao predsjednik, a ja kao potpredsjednik. Najlakše je da se svađamo. Imamo tema koliko hoćete u kojima se ne slažemo, ne slažemo se u većini stvari, ali smo mogli iskoristiti ono što građani od nas očekuju: da pregovaramo i razgovaramo, a ne da se svađamo. Svađanje je nazadovanje, čak i u porodici, a ne u prostoru u kojem živimo.
Kompletan tekst pročitajte na ovom linku
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.