Odgovor na to pitanje pronašao sam u dnevnom boravku porodice Hodžić domaćinstvu kreatora sadržaja na društvenim mrežama Fehima Hodžića, koji je na internetu poznat kao @fehimhodziccc, piše Nurain Najihah za New Straits Times.
Nekadašnji zaposlenik u korporativnom sektoru koji je odlučio postati kreator sadržaja s punim radnim vremenom, Fehim je izgradio publiku od nekoliko stotina hiljada ljudi na TikToku i Instagramu zahvaljujući tečnom govoru malajskog jezika, viralnim videosnimcima i opuštenim šalama o različitim kulturama koje objavljuje zajedno sa svojim mlađim bratom Hamzom.
Samo na TikToku braća imaju gotovo 700.000 pratitelja i više od 16,1 milion lajkova.
Od trenutka kada sam zakoračio u njihov dom, dočekalo me je toplo, velikodušno i gotovo bezgranično gostoprimstvo. Ubrzo je sto u dnevnom boravku bio prepun bosanskih delicija.
“Hoćeš li prvo nešto pojesti? Mama je napravila baklavu i burek za tebe”, bilo je prvo pitanje koje sam čuo nakon što sam sjeo.
Nasmijao sam se jer je upravo tako kako malezijski roditelji dočekuju gosta: prvo hrana, a tek onda razgovor.
Ugodni mirisi i bogati okusi delicija, zajedno s opuštenim smijehom koji je ispunjavao dnevni boravak, brzo su uklonili svaku početnu nelagodu. Osjećao sam se potpuno dobrodošlo, kao da sjedim u vlastitom domu.
Ipak, kako je razgovor s tradicionalnih jela prešao na njihove životne priče, počelo se pojavljivati nešto mnogo dublje.
Nije samo okus njihovog naslijeđa ono što ostavlja snažan utisak, već i način na koji govore o Maleziji.
Kada Fehim, njegov brat Hamza i njihov otac Nermin govore o toj zemlji, ne pričaju o njoj samo kao o mjestu u kojem žive. Oni Maleziju nazivaju svojim domom.
Slušati porodicu koja je preživjela mračne strahote rata na Balkanu devedesetih godina kako s tolikom privrženošću govori o ovoj zemlji ostavlja snažan utisak.
To otvara jednu važnu spoznaju: dom je mnogo više od geografske tačke ili države navedene u rodnom listu. To je mnogo širi i fluidniji pojam, oblikovan sigurnošću, zahvalnošću i zajednicom – mjesto na kojem duša pronalazi mir.
Štaviše, slušajući ih, zastao sam i razmislio. Dok su opisivali svakodnevni život u Maleziji, shvatio sam koliko mi, kao stanovnici Malezije, neke stvari uzimamo zdravo za gotovo jednostavno zato što smo s njima odrasli, živjeli ih i navikli na njih.
IZ SJENE RATA
Početkom devedesetih Nermin je bio student četvrte godine veterine u Hrvatskoj kada je izbio rat širom bivše Jugoslavije. Vođen osjećajem dužnosti prema domovini i porodici, Nermin se 1992. godine vratio u Bosnu dok se sukob rasplamsavao.
“Pokušali smo se organizovati”, prisjeća se Nermin, a glas mu postaje nešto tiši dok se vraća u te teške godine. “Ali nismo imali oružje, samo nekoliko lovačkih pušaka, sačmarica i nekoliko drugih pušaka. S druge strane vojska je imala tenkove i transportere. Ne možete se boriti protiv tenkova kada nemate ništa.”
Krajem 1992. godine, tokom velike ofanzive protivničkih snaga, Nermin i njegovi saborci upali su u zasjedu i bili zarobljeni.
Mjesecima je bio zatočen u logoru, a preživio je tek nakon što je Međunarodni komitet Crvenog križa otkrio postojanje logora – splet okolnosti koji mu je spasio život u trenutku kada su mnogi drugi bili pogubljeni. Nakon oslobađanja, Nermin je dobio priliku da nastavi visoko obrazovanje u inostranstvu kroz humanitarnu inicijativu koju je podržala Vlada Malezije.
Prihvatio je tu mogućnost, videći u Maleziji priliku za sigurnost, stabilnost i novi život. Ipak, uvjeriti svoju mladu suprugu da krene na put dug pola svijeta donijelo je i jednu simpatičnu nesporazumnu situaciju, čak i usred tragedije.
“Sjećam se da sam joj rekao: ‘Idem u Maleziju i ako ti odgovara, pođi sa mnom. Tamo ćemo započeti novi život'”, prisjeća se Nermin uz tihi smijeh, a potom dodaje: “Nije me dobro čula. Odgovorila je: ‘Ne, ne želim ići u Somaliju!’ Morao sam joj reći: ‘Ne, ne, nije Somalija… Malezija!'”
Krajem 1993. godine supružnici su stigli u Kuala Lumpur sa svega nekoliko kofera i čvrstom odlučnošću da ponovo izgrade svoje živote. Nermin je upisao Međunarodni islamski univerzitet Malezije (IIUM), najprije na kampusu u Petaling Jayi, a potom je prešao na glavni kampus u Gombaku. Diplomirao je komunikologiju, s fokusom na odnose s javnošću, a potom je 2001. godine završio i master studij iz organizacijske komunikacije.
Iako je bio obrazovan u oblasti komunikacija, Nermin je na kraju završio u logistici i upravljanju lancem snabdijevanja.
Tokom naredne dvije i po decenije kratko je radio kao predavač, prije nego što je veći dio karijere proveo u korporativnom sektoru, između ostalog u kompanijama Watsons Malaysia, 7-Eleven Malaysia i Al-Ikhsan Sports. Od svih tih iskustava, najviše govori o godinama provedenim u Watsonsu i 7-Elevenu. Danas radi kao viši konsultant za lanac snabdijevanja u kompaniji LCAS.
Tokom godina Nermin je sa porodicom živio i u nekoliko drugih zemalja, ali njegovo srce ostalo je čvrsto vezano za Maleziju.
“Za mene je Malezija bila zemlja u razvoju koja je imala svoj glas kada je riječ o ljudima koji se suočavaju s nepravdom. Takav stav zadržala je sve vrijeme dok sam ovdje”, kaže Nermin.
“Uvijek me fasciniralo kako se Malezija nastavila postepeno razvijati i ići naprijed. Vidio sam kako je Malezija stala uz Palestinu, a još se sjećam koliko je Tun Dr. Mahathir Mohamad bio glasan tokom rata u Bosni. Toliko je otvoreno govorio u našu korist!”
Dodaje:
“Radio sam u Carrefouru gotovo osam ili devet godina i tokom tog perioda često sam razmišljao o Maleziji. Možda je to bila raznolikost, mir i, posebno, tolerancija koju Malezijci imaju prema ljudima različitih vjera, kultura i rasa. Taj osjećaj zajedništva i međusobnog razumijevanja rijetko sam pronalazio bilo gdje drugo u svijetu.”
Upravo tokom njihovog života u Maleziji rođena je njihova prva kćerka, a nakon nje Fehim, još jedna kćerka i na kraju Hamza. Sva djeca rođena su i odrasla u Maleziji.
ODRASTANJE IZMEĐU DVA SVIJETA
Rođen u Kajangu i odrastao u užurbanom gradu Serdangu, Fehimovo djetinjstvo moglo bi pripadati bilo kojem lokalnom djetetu.
“Odrastao sam kao ono što ljudi zovu orang kampung”, šali se, prelazeći bez napora na tečni malajski jezik, s prepoznatljivim naglaskom iz Selangora.
Prisjeća se:
“Kada smo bili mali, moji prijatelji bili su Malajci, Kinezi i Indijci. Izašli bismo u devet ujutro, igrali se pored kanala, lovili punoglavce i vraćali se kući tek pred akšam. Bilo je to sigurno i posebno okruženje.”
Fehim je pohađao lokalne škole i od ranog djetinjstva bio potpuno uronjen u malezijsku kulturu.
Njegovo poznavanje malajskog jezika s vremenom je postalo toliko prirodno da bi svako ko ga čuje kako govori telefonom, a ne vidi mu lice, pretpostavio da je izvorni govornik malajskog jezika.
Za 14-godišnjeg Hamzu iskustvo je ipak nešto drugačije.
Rođen 16 godina nakon Fehima, odrasta u potpuno drugačijem vremenu i pohađa međunarodnu školu.
Odrastao je prvenstveno u okruženju u kojem se govori engleski. Hamza dobro razumije malajski jezik, ali mu tečno govoranje još uvijek predstavlja izazov – razlika koja je postala izvor beskrajnih šala između braće.
Dok Fehim razgovara tečnim malajskim, šaljivo pita Hamzu razumije li sve što se govori.
“Razumije polovinu”, smije se Fehim gledajući Hamzu. “Nije loše!”
“U školi učimo osnovni malajski, poput boja, vremena i vremenskih prilika”, objašnjava Hamza.
“Imam prijatelje koji su Malajci, ali kada se igramo ili družimo, svi govore engleski. Zato je teško vježbati izgovaranje dugih rečenica.”
ROĐENJE VIRALNOG BRATSTVA
Upravo je ta jezička razlika između Fehima i Hamze na kraju postala neočekivani temelj Fehimove karijere na društvenim mrežama. Fehimova avantura kao kreatora sadržaja počela je dok je radio iscrpljujuće 11-satne smjene u korisničkoj podršci.
Od 23 sata do osam ujutro radio je svoj korporativni posao. Umjesto da nakon toga spava, od osam ujutro do dva poslijepodne snimao je videosnimke za Omegle i OmeTV.
Šalio se sa strancima tako što bi započeo razgovor na savršenom engleskom jeziku, a zatim iznenada prešao na malajski.
Zbunjene, a često i urnebesne reakcije sagovornika vrlo brzo postale su viralne. Prepoznavši potencijal svog komičnog talenta, Fehim je napustio posao i postao kreator sadržaja s punim radnim vremenom.
Ali njegovi videosnimci dobili su novu dimenziju kada je u njih uključio mlađeg brata.
Dinamika je jednostavna: Fehim, intenzivni i brzi stariji brat, pokušava naučiti – ili natjerati – tišeg Hamzu, koji govori engleski, da se u svakodnevnom životu služi malajskim jezikom.
Njihovo prirodno bratsko nadmetanje pronašlo je put do miliona ljudi na TikToku i Instagramu.
Ozaren od zadovoljstva, Fehim priča:
“Ljudi me pitaju: ‘Brate, zašto si uvijek ljut na Hamzu u videosnimcima?’ Zato što istu rečenicu moram ponoviti deset puta! Ali iskreno, snimanje sadržaja s njim nije samo zbog pregleda. To je stvarnost odnosa između braće. U Maleziji niko zaista ne prikazuje ovakav sirov, nefiltriran odnos između braće.”
Za Hamzu, uprkos povremenom “grđenju” pred kamerama, ovo iskustvo ga je dodatno zbližilo sa starijim bratom.
Stidljivo se osmjehujući, Hamza priznaje:
“Zabavno je. To gradi našu povezanost jer provodimo više vremena zajedno snimajući videosnimke, umjesto da cijeli dan samo gledamo u telefone. A kada me on grdi, to mi zapravo pomaže da bolje naučim riječi.”
Balansiranje 11-satne radne smjene i kreiranja sadržaja iscrpljujuće je, ali razlog zbog kojeg Fehim ustrajava vrlo je jednostavan.
Lice mu zasja kada kaže:
“Pratioci mi šalju poruke i govore da im moji videosnimci barem malo uljepšaju teške dane. To je ono što me zaista tjera da nastavim.”
ONO ŠTO ZABORAVLJAMO PRIMIJETITI
Kako se razgovor produbljuje, porodica Hodžić počinje opisivati svakodnevne stvari zbog kojih voli Maleziju, i upravo tada moja vlastita spoznaja postaje najjača.
Mi, kao Malezijci, svakodnevno živimo okruženi blagodatima koje rijetko zastanemo cijeniti, jednostavno zato što su oduvijek bile tu. Žalimo se na saobraćaj i vrućinu ili bez razmišljanja prolazimo pored poznatih lokalnih prizora. Ali kroz oči porodice koja je prošla toliko toga, Malezija izgleda potpuno drugačije.
“Ako ovdje izađete vani, gdje god da odete, ako nekoga nešto pitate ili razgovarate s nekim, svi će vam se nasmijati”, primjećuje Nermin.
Dodaje: „Ako odete u Evropu ili negdje drugo, način na koji ljudi razgovaraju i kreću se može djelovati grubo. Ali ovdje se jednostavno osjećate dobrodošlo.“
Fehim klima glavom i dodaje:
“Ljudi koji su rođeni ovdje ponekad ne shvataju koliko je ova zemlja blagoslovljena. Možete izaći u jedan ili dva sata ujutro do mamak restorana, sjesti s prijateljima, naručiti teh tarik i slobodno razgovarati bez straha za sigurnost ili rata. Možete navečer otići spavati bez straha da će bombe padati. Tu slobodu i taj mir uzimamo zdravo za gotovo, ali to je ogromna blagodat.”
POGLED PREMA BUDUĆNOSTI
Od Nerminove mirne korporativne karijere koja traje tri decenije do Fehimove i Hamzine popularnosti na društvenim mrežama, njihovi životi odvijali su se paralelno s promjenama u Maleziji – zemlji koja je za ovu porodicu postala mnogo više od mjesta za život, prenose Vijesti.ba.
Kako se poslijepodne približava kraju i spremam se krenuti, toplina njihovog gostoprimstva ostaje sa mnom.
Nermin, Fehim, Hamza i njihova majka, koja je svoju ljubav pretočila u domaća jela kojima je ispunila sto, dali su mi mnogo više od bosanske hrane i zabavnih priča. Dali su mi drugačiji pogled na ono što znači dom. Na trenutak, moja vlastita zemlja djelovala mi je ponovo poznato, ali na neki novi način.
Saobraćaj, vrućina i svakodnevne frustracije nestali su u pozadini, zamijenjeni spoznajom o malim slobodama i tihim blagodatima koje tako lako zanemarujemo.
A možda je upravo to najveći dar susreta s ljudima koji su Maleziju izabrali za svoj dom: oni nas koji smo ovdje rođeni podsjećaju da ono što imamo pogledamo svježim očima. “Malezija nam je dala drugi život”, govori mi Nermin.
Te riječi ostaju sa mnom dugo nakon što sam napustio njihov dom.
“Rođeni smo u Bosni, ali Malezija je naš dom.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.