Džemal Bijedić je bio pravi politički čovjek 20. vijeka. Sastajao se sa Geraldom Fordom, Leonidom Brežnjevim i Mao-Tse Tungom i volio pjesmu “Pod Mostarom čudan bostan kažu”. Priča se, a pričama je vjerovat il’ ne vjerovat, da je prilikom posjeta Sarajevu slao po Muhameda Mešanovića Hamića, pa mu zapovijedao da na repeatu svira “Pod Mostarom…”.
Ima čaršijska priča, pročitao sam je u tekstu Damira Imamovića “Potraga duga 17 godina: Pronađeni izgubljeni snimci legendarnog sazlije Muhameda Mešanovića Hamića”, o tome kako je Hamić svirao Džemi. Damiru je priču pričao jedan prijatelj, a priče se prenose i kruže kroz kulturu: “Bilo je to negdje u brdima oko Sarajeva. Sjedilo se dugo u noć uz Hamićevo kucanje. Sve ugledan svijet okupljen oko Džeme. Ekipa se razišla pred zoru a na proplanku je ostao samo Hamić koji po turski sjedi na stolu, kuca u saz i pjeva. Ispred njega Džema, na tronošcu, ogrnut kaputom, k’o Tito. Pored Džeme dva tjelohranitelja. Majkinog mi rahmeta, čo’jek mi prič’o!”.
Dijete svoga vijeka
Džemal Bijedić bio je dijete svoga vijeka, sa tipičnom biografijom političara-intelektualca, prešavši put od člana ilegalnog revolucionarnog pokreta, preko učešća u ratnim borbama, do visokopozicioniranog člana političke partije čiji život skončava u katastrofi od koje su teorije zavjere neodvojive. Bilo je odrastanje bez oca, bila je vesela mladost, bilo je muslimansko društvo Gajret, bio je Radničko sportski klub Velež, bila je Muslimanska narodna biblioteka, bilo je Radničko kulturno-umjetničko društvo Abrašević i bio je razredni starješina Dušan Mučibabić. Od njega je Džema prvi put čuo za komunizam i postao član omladinskog revolucionarnog pokreta.
Bilo je to vrijeme kada je komunizam bio izazov i intelektualna čežnja, ideologija kojoj buntovni mladići nisu mogli odeljeti. Stigavši na Pravni fakultet u Beogradu Džema se uključuje u revolucionarni studentski pokret, tokom ljeta sa “crvenim punktovima” po bosanskohercegovačkim selima i gradovima širi revolucionarne ideje, a u julu 1938. sa drugim omladincima čuva stražu dok se u Mostaru održava Četvrta pokrajinska konferencija KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Veliki dan stigao je u oktobru iste godine, Džemal Bijedić primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije, a u decembru 1939. postaje član Komunističke partije. Prva etapa u biografiji političara-intelektualca bila je završena. Sa zapada (i političkog Zapada) dolazio je rat, kao u pjesmi iz filma “Ko to tamo peva”: “Švaba jaše crnog konja…”
Bila je Narodno-oslobodilačka borba, bila je ilegala, bila su hapšenja i strijeljanja, bila su ilegalna imena Crni i Dugonja, bile su lažne isprave, bio je Vladimir Perić Valter kojem je u aprilu 1943. predao dužnost sekretara Mjesnog KPJ za Sarajevo, bila je bitka na Sutjesci i bila je Razija Ferhatbegović. U aprilu 1945. Džemal Bijedić ima čin majora i upućen je na rad u Odjel za zaštitu naroda (OZNA) za Bosnu i Hercegovinu. Po oslobođenju Jugoslavije postaje generalni sekretar Vlade Naroda Republike Bosne i Hercegovine i pomočnik ministra unutrašnjih poslova. S time je završena druga i počela treća etapa Džemine političke biografije.
Funkcije, smrt i političko naslijeđe
Političke funkcije se nižu: načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Bosne i Hercegovine, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i predsjednik Narodnog odbora sreza Mostar, član Izvršnog vijeća NR Bosne i Hercegovine i predsjednik Sveučilišnog savjeta, član i podsekretar Saveznog izvršnog vijeća (SIV), sekretar Saveznog sekretarijata za rad i sekretar Ustavne komisije Savezne skupštine (predsjedavao je Edvard Kardelj), predsjednik Republičkog vijeća i potpredsjednik Narodne skupštine SR Bosne i Hercegovine, predsjednik Narodne skupštine SR BiH (tada najveća funkcija u Republici), predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (savezni predsjednik vlade) i vršitelj dužnosti Saveznog sekretara za unutarnje poslove SFRJ.
Bile je to doba špijuna i špijunskih filmova. CIA je imala agente, KGB je imao agente, Latinsku Ameriku potresali su državni udari, Tito je živio na Brijunima, u posjetu mu je iz Libije, sa suprugom Safijom, dolazio pukovnik Muammar Gaddafi, Castro je živio na Kubi, na Jamajci je pjevao Bob Marley. Osvanuo je 18. januar 1977. Džemal Bijedić, njegova supruga i drugi visoki državni i partijski funkcioneri, na vojnom aerodromu u Batajnici ispraćali su predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita u Libiju. Očekivalo se da će se predsjednici Tito i Gaddaffi i ovoga puta složiti da se o situaciji na Bliskom istoku ne može govoriti bez predstavnika Palestine, te da će u razgovorima biti ispoljen visok stepen podudarnosti i bliskosti gledišta. Džema je, međutim, morao stići na sjednicu CK SKBiH, koja će se tog dana održati u Sarajevu. Sjeo je na avion Learjet 25, koji, ispostavit će se, neće preletjeti planinu Inač. Nije bilo prešivjelih. Sa Džemom su bili supruga Razija Bijedić i saradnici dr. Smajo Hrle, podsekretar SIV-a, Zijo Alikalfić, lični pratioci, vozač i Anđelka Muzička, domaćica u rezidenciji predsednika Saveznog izvršnog vijeća. Stane Dolanc obavještavao je Jugoslovene: „Tito uopće nije htio da spava. Rekao je, ako odem u svoju sobu stalno ću razmišljati o Džemi.“
Poslije se pričalo. Da je visinomjer aviona bio podešen tako da pokazuje veću visinu. Da su se određeni krugovi u Beogradu, naročito u JNA, htjeli riješiti Bijedića kao potencijalnog Titovog nasljednika. Da je u zavjeru umiješana i drugarica Jovanka Broz. Poslije svega ostale su priče. Priče kruže kroz kulturu i ispiru život.
Ostala je i politička baština Džemala Bijedića: afirmacija ravrnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u federaciji jugoslovenskih republika, pitanje ravnopravnosti jezika (“Nama u Bosni i Hercegovini neprihvatljiva je jezička varijanta na nacionalnoj srpskoj i hrvatskoj osnovi. S gledišta Ustava, ni Savezna skupština takvu praksu ne bi mogla prihvatiti. Jezička stvarnost i praksa u Bosni i Hercegovini poznati su, pa i ako nisu dovoljno znanstveno obrađeni, postoje vrlo opipljivi i sigurni pokazatelji da se bosanskohercegovačka jezička varijanta ne može uklapati ni u istočnu ni u zapadnu. Te se varijante, međutim, Bosni i Hercegovini, bar kroz praksu objavljivanja dokumenata u Saveznoj skupštini, nude. Mislim da iza takve prakse ne bi smjela stajati Savezna skupština. To nije u duhu Ustava, a nije ni u suglasnosti s postojećom jezičkom stvarnošću u Bosni i Hercegovini. Posebno, takva praksa kod nas u Bosni i Hercegovini može imati svoje političke reperkusije, jer liči na nekakav, da kažem, jezički monopolizam i negativno utiče na odnose. Kod nas postoje neke jezičke posebnosti o kojima se mora voditi računa”, govorio je na sjednici Ustavne komisije u Beogradu, u februaru 1970.) i afirmacija Bošnjaka (u to doba Muslimana) kao nacije. Naslijeđe koje savremeni političari-biznismeni, političari-šverceri i političari-mafijaši, često i nesvjesni da to rade, pokušavaju revidirati.