Christine je za podcast njemačkog lista Die Zeit ispričala kako se jasno sjeća “buke, vrućine i haosa” ispred baze UN-a, gdje su hiljade Bošnjaka pobjegle tražeći zaštitu. Tu su bili i srpski vojnici.
“Jedan srpski vojnik dolazi prema meni. U ruci drži pušku, a ispred njega hoda mlad čovjek. Taj čovjek je bio u velikom strahu, sav znojan, pod stresom, a u naručju je nosio malo dijete. Bilo je to dijete od godinu dana“.
Ne sjeća se više kako je dijete izgledalo.
“Toga se više ne sjećam. U glavi imam sliku oca, a ne djeteta. U početku nisam ni shvatila o čemu se radi. Ali imala sam prevoditeljicu i ona mi je prevela… Otac male djevojčice je rekao da nema nikoga, majka je umrla. Pitao je možemo li preuzeti dijete. I bez da sam razmišljala zašto otac ne zadrži dijete, uzela sam ga u naručje“.
Dok se to dešavalo, pored nje su stajala dva vojnika UN-a, holandski vojnici iz UN trupa u Srebrenici. Jedan od njih je na papirić zapisao ime: Irma.
Zatim je Christine s prevoditeljicom ušla u auto, odvezla se u bazu UN-a, a vojnik je oca odveo.
“Sve je to tada išlo tako brzo. Samo sam funkcionisala, nisam shvatila razmjere onoga što se dešava“, rekla je.
Ipak, kaže da je tada znala da se za čovijeka koji joj je predao dijete radilo “o životu i smrti”.
Schmitz je svoj život posvetila pomaganju ljudima u najgorim ratnim i kriznim područjima svijeta. Liječila je žrtve mina u Somaliji, te pomagala iračkim izbjeglicama u Kurdistanu. Ukupno je 16 ili 17 puta išla na teren za Ljekare bez granica.
Ipak, ona kaže da je ono što je doživjela u Srebrenici bio jedan od najvažnijih trenutaka u njenom životu. Kaže da je mogla podnijeti sve te misije u kojima je mogla pomoći ljudima u Somaliji, Sudanu, Liberiji, itd. Ali ono što je vidjela u Srebrenici je jako teško podnijela – zbog svoje nemoći u tom trenutku.
“Za mene je osjećaj: postoji život prije Srebrenice i život poslije Srebrenice. Dugo sam se pitala zašto nisam uspjela zaustaviti taj genocid. Znam da to nije logično – kako jedna osoba da zaustavi genocid? Ali voljela bih da sam mogla”.
“Majoru Karremans, situacija je neprihvatljiva”
Christine je u aprilu 1995. Dobila poziv organizacije Ljekari bez granica. Imala je 31 godinu i već je imala šest misija iza sebe. Ono što joj je tada ponuđeno, da bude projekt-menadžerica u maloj bolnici u BiH, zvučalo joj je poznato. Uloga je bila jasna, vođenje projekta. Situacija je bila jasna, rat, ali ne akutan. Opkoljeno stanovništvo, bolnica, ambulantna pomoć u okolnim selima.
Morali su pješice prelaziti kontrolne punktove UN-a i bosansko-srpske vojske. I u trenutku kada je ušla u Srebrenicu, imala je osjećaj: ovo je otvoreni zatvor, zatvor pod vedrim nebom.
Christine je tada radila u bolnici u Srebrenici. Bolnica se nalazila na krajnjem sjeveru grada. Ona i jedan australski doktor, kojeg su Ljekari bez granica poslali, direktno su tamo živjeli u bolničkom kompleksu. I pod krovom, u maloj sobi, imala je svoje najvažnije oruđe — Telex.
“Najvažnija stvar je uvijek bila komunikacija. Kako javiti vani kako nam je, šta se dešava. Za to je Telex bio ključan“, navela je, te objasnila da je Telex nešto slično faksu.
Telex je tada bio Christinina veza s vanjskim svijetom. Nekad bi pisala roditeljima u Njemačku. Nekad UN-ovim plavim šljemovima u susjednom selu. Najviše je pisala nadređenima u organizaciji Ljekari bez granica u Beogradu.
U bolnici je tada bilo šest doktora za 40.000 ljudi.
“Morali su se brinuti o svemu — ranama od metaka, leukemiji, tuberkulozi, neželjenim trudnoćama. Važno je bilo znati: ko je naše osoblje? Ko je moj prevodilac? Ko kuha? Ko je važan u bolnici? Elias, hirurg, bio je važan. Fatima, naša ginekologinja, bila je važna“.
Za Die Zeit je također govorila Fatima, koja je imala oko 30 godina. Prisjetila se dana kada je upoznala Christine. Bilo je vrlo toplo, nosila je šarenu, rukom šivenu bluzu bez rukava, s dubokim izrezom.
Christine ju je pitala kako se usuđuje tako hodati “kao muslimanka”.
No za Fatimu su odjeća i izgled bili stvar politike. Voljela je nositi bijelo, iako su posvuda u planinama bili srpski snajperisti. To je bio njen inat: pokazati da se ne boji.
Zatim Christine za Die Zeit čita šta je slala u to vrijeme preko Telexa:
“6. juli — Srbi napadaju. Već 45 minuta grad je pod žestokim bombardovanjem“.
“8. juli, 11:19 — izgleda da bosansko-srpska vojska puca iz četiri tenka na centar grada.
“9. juli, 19:07 — vojska je 700 metara od grada
“10. juli — vidimo vojnike kako plaču. Svuda ranjenici. Nisam sigurna da ćemo ovo izdržati”.
Te noći Christine je u bunkeru. Odjednom neko otvara vrata bunkera i u taj mali prostor nagura se oko 80 ljudi.
“To je bilo ludilo. Čak je i načelnik Srebrenice bio tu“, ispričala je, te rekla da joj je on rekao :“Christine, ne možemo više. Molimo te, zovi pomoć”.
Slijedi poruka koju je Christine zatim poslala komandantu holandskih plavih šljemova:
“Majoru Karremans i svima na koje se odnosi. Načelnik Srebrenice traži da odmah dođete. Ljudi i bolnica su bez zaštite. Ova situacija je neprihvatljiva. Molim vas, obavijestite nas o svojim koracima”.
Međutim, kakon kaže Schmitz: “Odgovora nije bilo”.
Sljedećeg jutra hiljade ljudi čekaju ispred bolnice. S jedne strane, nadaju se zaštiti. S druge strane, preko puta, u zgradi pošte, gradski lideri sjede i pitaju se: “Šta sad?”
Fatima je ispričala kako je otišla tamo tog jutra i sjeća se da je čula poruku preko radio-veze: “Morate nastaviti otpor. Pomoći ćemo vam“.
No bilo je jasno da su Srbi već u gradu. Neko je rekao: “Sad su na autobuskoj stanici“. Ljudi su izletjeli iz zgrade, a oni koji su čekali napolju pridružili su se. U trenutku, stotine, hiljade su počele bježati.
Vojnici su ulazili s juga, pa je jedini izlaz bio na sjever — prema UN bazi u Potočarima. Ali bilo je jasno da će ih vojnici stići.
Druga opcija bila je skrenuti s puta, u šume i planine, probati doći do bošnjačke teritorije kroz nepristupačan teren.
Žene, djeca i starci su išli cestom prema UN-u. Gotovo svi muškarci odlučili su otići kroz šumu. Fatima, iako žena, išla je s muškarcima jer je znala: “Ako ostanem, biću izložena silovanjima. U šumi barem imam šansu“.
Christine je u međuvremenu ostala u bolnici i brinula se o pacijentima. Sjeća se da je jednog dana sjedila na pragu u suncu i pomislila: “Tišina. Svi su pobjegli u Potočare“. Ubrzo se i ona sa timom dogovorila da krene prema tamo.
Spakovala je najvažnije: novac, pasoše, dokumente koji nikako ne smiju završiti u rukama srpskih snaga. Uzela je fasciklu s Telex porukama.
“Nisam ponijela ništa privatno. Ni donji veš. Poslije sam ga morala posuditi od kolegice“.
Odvezli su se ka Potočarima, pod kišom granata. Na putu su vidjeli ljude kako bacaju djecu na UN kamione, samo da ih spase. “To je bilo strašno gledati”, rekla je.
UN-baza je bila stara fabrika baterija. Hiljade ljudi je sjedilo napolju na suncu, kapije su bile zatvorene.
Christine uspjeva da uđe jer je iz organizacije Ljekari bez granica. Međutim, tada je ugledala da su i unutra ljudi posvuda.
“Smrad, nema WC-a, ljudi drhte na betonu“.
Christine i njen tim prave improvizovano odjeljenje: hodnik s poljskim krevetima, mračan, prljav. Christine stalno izlazi van kapija, da traži bolesne ili trudnice da ih uvede.
“11.07. – Imamo 55 pacijenata, većina ratni ranjenici. Ljudi napolju sjede na zemlji i tresu se. Kruže glasine da Srbi dolaze s tenkovima”.
“Svijet je zakazao”
Sljedeći dan to postaje stvarnost: srpski vojnici dolaze pred UN-bazu. Pješice prolaze kroz masu ljudi. Ljudi panično jure prema njima. Ali vojnici ih tuku, viču, tjeraju na autobuse. Cilj nije bio spas — cilj je bio etničko čišćenje.
Na autobusima žene, djeca, starci. Muškarci ostaju. Odvode ih u kuću preko puta UN-baze. Na balkonu kuće stoje stotine muškaraca, uplašeni. Pred kućom gomila ruksaka i torbi. UN-vojnik na snimku kaže: “Ovo nije dobro“.
“Naravno da nisam tada shvatila koliko je to užasno. Ali znala sam: muškarci moraju biti posebno zaštićeni“, ispričala je Christine.
Kad su vojnici htjeli odvesti i njene pacijente, ona je znala da mora nešto uraditi. Vidjela je da je i Ratko Mladić stigao.
“Nisam se bojala. Zato sam otišla da se požalim. Bio je grub, ne mnogo visok, ali agresija kojom je zračio bila je strašna“.
Rekla mu je: “Ti ljudi su pod mojom brigom”.
“Radi svoj posao“, odgovorio je on, i otišao.
“Nije me ni primijetio. Nije me shvatio ozbiljno“, ispričala je Christine.
Neko joj je rekao da iza zgrade leže šest leševa. Pitala je Beograd šta da radi. “Rekli su: Brini se o živima, ne o mrtvima“.
“Tada sam pomislila: da mogu, dala bih život, samo da ovo zaustavim. Kako mogu ljudi koji su van Srebrenice dozvoliti da se ovo dešava?“
Slijedi njena poruka nadređenima:
“12.07. 17:45 — Više ne možemo. Molim vas, pitajte ima li neko da nas zamijeni. Christine“.
“Nisam više mogla. Nisam mogla podnijeti dimenziju onoga što se dešava. Psihički je bilo neizdrživo“, ispričala je.
Kaže da nikada nije osjetilo ništa slično ni u jednoj misiji – ni prije ni poslije toga. Slijeni naredna poruka:
“21:10 — Spavala sam sat vremena. Srebrenice više nema. Svijet je zakazao. Sada se opet igram ambulante. Nikad ovo neću zaboraviti. Xtina.“
Spašavanje Irme
Sljedećeg jutra situacija ispred baze bila je slična. Autobusi su i dalje odvozili ljude, a muškarci su i dalje odvajani od svojih porodica. Teren se polako praznio. Christine je opet izašla vani da zaštiti muškarce iz svog tima, povela je ovog puta Emiru — jedinu žensku prevoditeljicu u timu.
One su kao i obično obilazile da vide ima li bolesnih, trudnica, male djece A onda dolazi taj čovjek prema njima. U naručju drži malo dijete. Iza njega hoda srpski vojnik.
Emira kaže da je odmah osjetila koliko je za tog čovjeka ovaj trenutak bio od egzistencijalne važnosti.
Ona prevodi: “Majka djeteta je mrtva, ovo dijete ima samo mene“.
Christine je tada rekla: “Molim vas, pustite ovog oca da ostane sa svojom kćerkom“.
Međutim, vojnik kaže: “Ni govora“.
Christine se borila, raspravljala, čak se učinilo da će popustiti, jer su se i drugi vojnici okupili i šaptali. Ali na kraju su rekli — ne.
Dok se sve to dešavalo, stajala su i dva plava šljema pored njih. Jedan je rekao tom ocu: “Napiši svoje ime na papir, možda ćemo te kasnije naći“.
Ali otac nije napisao svoje ime, nego ime svog djeteta: Irma Hasanović.
Oca su odveli. Emira ne zna gdje. Ali kaže: “Sigurna sam, ubili su ga. Ko god oduzme dijete od jedinog roditelja koji mu je ostao — taj nema granica“.
Christine i Emira su dijete unijele u bazu i predale ga dvjema ženama iz tima.
“13.7. 11:34 — Došao je vojnik bosansko-srpske vojske s muškarcem i bebom. Muškarac nije imao nikog da se brine o bebi. Morala sam uzeti bebu od uplakanog oca, dok je vojnik oca odvodio“.
Christine je stavila ime Irma Hasanović na spisak pacijenata i poslala ga Crvenom krstu za evakuaciju. Napisala je i molbu: “Možete li pronaći oca?” Željela ga je naći što prije.
“Ja sam Nusretova kćerka, ti si ga posljednja vidjela”
Tog 13. jula odvedeni su i posljednji ljudi ispred fabrike. Otišlo je i preostalih 5000 ljudi unutra. Ostali su samo pacijenti, među njima i Irma. Četiri dana kasnije Crveni krst je došao i odveo dijete. Christine tu djevojčicu više nije vidjela. “Nisam više provjeravala šta je s njom. Nisam htjela da je tražim. Bilo bi mi preteško emocionalno“.
Ali sudbina Irma je Christine progonila. Svima je pričala o trenutku kad su Irmu odvojili od oca. Za nju je to bio centralni Srebrenica trenutak. Nekoliko sedmica kasnije, kad je bila u Njemačkoj, od jednog plavog šljema je saznala da je Irma preživjela. Ali godinama nije znala ništa više — šta je bilo s ocem, gdje je djevojčica, kako živi.
Christine je nastavila misije s Ljekarima bez granica — Uganda, Istočni Timor, Južni Sudan, Kosovo. Ali pitanja o Irmi i njenom ocu uvijek su bila tu.
“Sva ta iskustva, a naročito Srebrenica, dovela su me na kraju do burnouta, do depresije koja traje i danas. Trebalo mi je dugo da opet stanem na noge. Uvijek kažem, imam dva velika traumatska iskustva u životu: kao dijete sam bila seksualno zlostavljana od pedofila — to me progoni i danas. A Srebrenica je drugo trauma, koju sam isto tako morala naučiti nositi. Suština je da s traumom ne možeš da je izbrišeš, nego naučiš da živiš s njom. To sam naučila — i da otvoreno pričam o tome. Ali ta dva traumatska iskustva su oblikovala moj život. I to čini razliku u odnosu na sve druge projekte“.
U međuvremenu je genocid u Srebrenici procesuirana pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Christine je dva puta putovala u Haag. Svjedočila je prvo protiv Radovana Karadžića, a zatim i protiv Ratka Mladića. I tamo je opet pričala o Irmi.
“Pravda dolazi sporo, ali u ovom slučaju je došla. To je bio dobar osjećaj“.
Christine je i kasnije mnogo puta putovala u BiH. Održavala je prijateljstva s Emirom i Fatimom. Ali ni na tim putovanjima nikada nije saznala šta je s Irmom.
A onda je došla Nova godina 2021. Christine je tog dana bila u Marseilleu, na Sredozemlju. Nekoliko dana kasnije trebala je ići na brod za spašavanje migranata.
“Bio je to period korone, u hotelu smo imali online obuku. Deset dana treninga“.
Malo poslije 18 sati stigao joj je email:
“Zdravo, zovem se Irma. Dugo sam te tražila i sada ne znam kako da počnem ovaj razgovor. Ne mogu vjerovati da ti pišem. Toliko puta sam legla u krevet i pitala se kako da te pronađem. Ja sam Nusretova kćerka. Ti si bila posljednja osoba koja je vidjela mog oca. Nadam se da se sjećaš mene“.
“Tada me pronašla. To me oborilo. Bilo je potpuno neočekivano i vratilo me pravo u taj trenutak, u sve te uspomene“, kaže Christine.
Odgovorila je za nekoliko minuta:
“I te kako se sjećam tebe. Nemam riječi za ono što osjećam dok čitam tvoju poruku. Moramo se sresti“.
Taj susret je i uslijedio.