„Dvije su stvari zapravo važne. Važno je da se mi kao generacija koja je pripadala Armiji i MUP-u RBiH pojavimo i kažemo da smo svoj zadatak i dužnost prema svojoj državi radili časno i hrabro, svjesni ili možda na početku nesvjesni snage neprijatelja ali odlučni da ne damo svoju domovinu, svoju državu!
Znamo mi svi kroz šta smo prošli. Svi znamo kako smo bili obučeni, s kojim oružjem, ali smo uspjeli doći do tog stadija da je Armija zajedno s MUP-om RBiH postala toliko moćan faktor i snaga, ne samo oslonac narodu nego podrška političkom rukovodstvu da nas počnu uvažavati kao pravog sagovornika u pričama o završetku rata u BiH. Do tog trenutka oni su nas tretirali kao objekt, pa slobodno mogu reći da su nas i ostavili dušmanima ove zemlje.
Jedino što su pomagali jeste da nam šalju neku humanitarnu pomoć da nas ne bi nosili na duši“, kazao je Komšić.
Napomenuo je da treba izvući neke pouke iz toga, jer kada je Armija RBiH počela oslobađati teritoriju tada su rekli stani!
„Pristali smo, naravno, jer normalnom čovjeku nikada nije do stradanja. Pristali smo u ime svega da stanemo. Čini mi se da ta naša volja da stanemo jednostavno je nešto što pod ovim koji su nas gurali nije proizvelo efekat kojem smo se nadali. Mi smo mislili sad ide pravda, imamo prijatelje i sad će zlikovci odgovarati, a kako je vrijeme prolazilo govorili su: nemojte pričati o stvarima koje ste doživjeli. Jer, svi ste vi isti. Svi ste vi činili zločine. Ne, neće ići tako. Ali, ima onih koji su pristali na to, i ambasadori ih pomaze.
A, ja mislim da je vrlo korektno politički govoriti o ovim stvarima. Govorimo istinu! Vrlo je korektno sjetiti se ljudi koji nisu nikoga dirali, nismo išli u tuđa dvorišta. Mi smo samo branili svoje i nema razloga da se toga stidimo“, kazao je Komšić.