Radi se o običaju cjelonoćnog zvonjenja koji je star najmanje 150 godina.
”Ovaj običaj je povezan sa Danom mrtvih. Ljudi bi se, čekajući da im fratri blagoslove pojedinačno grobove, okupili oko kapelice i zvona, i svatko bi za svog pokojnog potegnuo uže par puta i prepustio ga potom drugom, tako su nam barem o samim počecima pričali stari”, govori za Čapljinski portal Nedjeljko Jakiša Neđo, koji je i ove godine sa rođacima u prijateljima bio u groblju kako bi se ovaj običaj održao.
Zvono je u samim počecima bilo na starom hrastu u sredini groblja.
”Poslije, kad je napravljena kapelica, zvono je prebačeno na nju, gdje smo nastavili ovaj običaj. Prije 10-ak godina, kod ove male kapelice koja je napravljena 1447. godine postavljeno je novo zvono i zadnjih 10-ak godina se tu skupljamo i zvonimo”, dodaje.
”Koliko ja pamtim, ali i stariji od mene, koji su mi pričali, ovaj običaj nije stao niti jedne godine u proteklih 150 godina. Zvonili smo čak i u ratu, zvonili smo i kada je padala kiša, i kada su bili minusi, ložili su se stari vijenci, drva…”, pojašnjava nam naš sugovornik.
Zvoni se mrtvačko zvono, odnosno jezik zvona udara stalno u jednu stranu.
”Zvoniti nije teško, ali treba držati ritam, uvijek treba biti zategnuto uže. To se uči od malih nogu, tako su učili nas, tako mi učimo našu djecu, da se ova tradicija ne prekida”, objašnjava nam tehniku zvonjenja Nedjeljko.
Inače, u groblju se odmah po zalasku sunca okupe muškarci iz naselja i kreće se sa zvonjavom. Zvoni se do jutra, odnosno do svanuća, za pokoj dušama koje se nalaze u tom groblju.
Uz zvonjavu, okupljeni se druže, a svatko od njih donese sa sobom neko jelo ili piće, kako bi noć uz čuvanje običaja i druženje prošla što ugodnije.