Nakon sarajevskog atentata (1914.), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, je uhapšen zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao tumač i pisar u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Beč i Beograd.
u Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. 1919. javlja se prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama “Nutarnji život” (1919.), podsjeća Historija.ba.
U vremenu između dva rata, kada najplodnije i najintezivnije stvara, objavio je više pjesničkih knjiga i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo, lirski roman “Grozdanin kikot” (1927.) koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na mnoge jezike.
Od 1923. godine uređivao je list Zabavnik, od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba, a potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana “Adem Čabrić” (1947.) snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.
Za svoje raznorodno i obimno književno djelo Hamza Humo je, pored drugih priznanja, dobio dvije velike nagrade Nagradu Srpske akademije u Beogradu, i 1960. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodjeljena za životno djelo.
U životu Hamze Hume granice nisu bile prepreke za stjecanje znanja, rad i djelovanje. Studirao je i živio, radio u više gradova regije, od Beča, Zagreba, Beograda do Sarajeva.
“Kozmopolitski duh, kojim odiše Humino književno stvaralaštvo, nešto je što je nastajalo kroz različite okolnosti, poput ratnih vihora, zarobljeništva, socio-ekonomskim turbulencijama, želje za preživljavanjem i opstankom, boravkom u većini zemalja u okruženju i u njihovim metropolama, usljed raznih okolnosti, samo je oplemenilo jedan ljudski napor, koji zaslužuje da se o njemu piše, naučno i stručno analizira njegova proza i angažman na kulturnom planu i raznim uredništvima, dopisništvima. Sve to samo dodatno potvrđuje o kakvom pripovjedaču sa naših prostora je riječ.”
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.
Vjerovatno najčešće citirani Humini stihovi su vezani za njegovo ime i mjesto življenja u Evropi, što je u današnjim okolnostima izuzetno aktuelno:
Nazvaše me Hamzom Kao što nazvaše hiljadama ljudi Iz pustinja divljih Beduina, Crnih građana vječno sunčanih gradova, Himalaje, Taurusa, Pinda, Ljudi sa plantaža, Hiljadama bakarnih Inda I onih s pazara visokog Irana Što prodaju ćilime, Biser, nakit, žene.
O čudno je to, čudno Da ovdje U našoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene! Često mislim na te Muhamedov striče, O, veliki Hamza. Vidim te s bakarnim kopljem i štitom Kako se boriš u bici kod Uhda, Jurišaš krvav, slomljena ti rebra, Ko lav se boriš. A kad se osvijesti – Razbojište pusto i crno, Na njemu sama smrt, Po njemu šeću ko crne čavke žene. I kada ti u bolu na bojištu jeknu, One zavijaše ko ljute hijene, Strahovita oka, nacerena lica Sjatiše se na te, Oštrim ti noktima Iščupaše jetra, Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice, Dok im lelekaše glas po razbojištu Poput zavijanja jezive hijene.
O, čudno je to, čudno Da ovdje U našoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene!
IZVOR: Hamza Humo, Pjesme, Grozdanin kikot, Svjetlost, Sarajevo, 1991.