“U ratu sam izgubio majku svoje dvoje djece. Ona mi je bila sve“, kaže Kiano (ime promijenjeno) i plače. Ovaj Kamerunac već skoro dva mjeseca živi u bosanskohercegovačkom izbjegličkom kampu Lipa, u blizini grada Bihaća. Dok se upoznajemo, Kiano stoji ispred bijelog kontejnera, u kojem stanuje desetak izbjeglica, raspoređenih po krevetima na sprat. Na suncu je oko 30 stepeni, a u kampu skoro da nema hlada. O detaljima bijega i života u izbjegličkom kampu Kamerunac ne želi pričati radije sa mnom vodi telefonski razgovar nekoliko dana kasnije.
Opasne mine na granici
“Želio bih doći do neke zemlje, članice Šengena i tamo podnijeti zahtjev za azil”, objašnjava Kiano svoje želje preko telefona. Iako je Hrvatska dio EU, još nije dio Šengenskog sporazuma. Kontrole pasoša se i dalje odvijaju na granicama. Kiano želi učiniti sve što može kako bi legalno radio u EU i tu doveo svoju djecu, kaže. On je u bijegu od 2018. godine. U Bosnu je, pored ostalih zemalja, došao preko Turske i Srbije.
Kamerunac je već dva puta pokušao preći bosansko-hrvatsku granicu u namjeri da se domogne EU. Jednom je skoro stigao do Slovenije. “Nakon osam dana danonoćnog marša, više nisam mogao hodati”, kaže Kiano. Imao je ozljedu stopala. Hrvatski građani pozvali su policiju kako bi mu se pomoglo. Ali, policija nije povjerovala da je ozlijeđen – i oduzela je sav novac i mobitele od njega i njegovih kolega izbjeglica.
FOTO: Fehim Demir/EPA
“Vratili su nas – mene i moje prijatelje – u Bosnu, u ‘džunglu’ u 1 sat ujutro, kaže Kiano. Duž bosansko-hrvatske granice su kilometri guste šume, neki dijelovi su posijani minama opasnim po život, koje su posljedica rata. Procjenjuje se da je u Bosni ostalo još oko 200.000 mina iz rata 1990-ih.
Hiljade ilegalnih „pushbackova” na hrvatsko-bosanskoj granici
Mnoge izbjeglice u kampu Lipa govore o dijelom nasilničkim akcijama hrvatske policije. Organizacije za ljudska prava govore o 16.000 ilegalnih pushbackova samo na hrvatsko-bosanskoj granici tokom 2020. godine je istraživački tim novinara, u kojem su bili i novinari ARD-a, dokumentirao nasilne napade hrvatske policije i povrede izbjeglica u jednom dokumentarnom filmu – ali stanje na granici se do sada očito nije promijenilo.
Kamran iz Pakistana (ime promijenjeno) također govori o ilegalnim deportacijama. “Pokušao sam deset do dvanaest puta ući u EU”, kaže. No policija ga je, kako kaže, nasilno vratila u Bosnu. Jedna ruka i stopalo su mu zavijeni dok razgovaramo.
Kamran ne zna tačno koliko mu je godina. Kaže, 18 ili 19. Pakistan je napustio prije pet godina i od tada nije vidio ni majku ni braću. “Jako mi nedostaje moja majka”, kaže.
Svi s kojima razgovaram u kampu Lipa, koji bi trebao samo privremeno biti njihov dom, žele u EU. Prema službenim informacijama, u kampu ima mjesta za 1.500 izbjeglica, a po potrebi može primiti i 3.000 ljudi. Mnoge izbjeglice dolaze iz Afganistana i Pakistana, a ovdje su „zaglavili” i neki ljudi s Kube. Imaju struju, WiFi, tekuću vodu, sanitarni čvor. Na natpisima na WC-kontejnerima izbjeglice se, zbog covida, pozivaju na brigu o osobnoj higijeni. No, na podu je voda visine od nekoliko centimetara.
Ali, izbjeglice se ne žale. “Zaposlenici daju sve od sebe za nas”, kaže Kiano iz Kameruna. „Postoji teretana, možemo igrati karti, možemo učiti jezike, poput engleskog, italijanskog i bosanskog”, kaže on i dodaje da izbjeglicama nije dozvoljeno da rade, jer nemaju radnu dozvolu.
Izbjeglice pokušavaju zaraditi novac kako bi pobjegli
Ali pokušaj bijega košta. Neki od prisutnih pričaju da za marševe po noći i danju moraju imati novca da plate taksi, hranu i piće. Nekima porodice ili prijatelji iz inostranstva šalju novac. Drugi idu u grad i prodaju pakete maramica ili drugih stvari koje pronađu u kantama za smeće ili na ulici. Neki su otvorili i male trgovine u kampu kako bi zaradili novac. Na primjer, čovjek koga od milja zovu „Čača”, što na hinduskom jeziku znači “ujak”, otvorio je u kontejneru prodavnicu čaja.
Uz krevete na sprat, u kojima spavaju muškarci, na klupi i stoliću nalaze se dva čajnika, plastične čaše, čaj u prahu i mlijeko. Samo nekoliko kontejnera dalje, jedan izbjeglica šiša drugoga za oko dva eura. Nekoliko metara dalje, na krevetu u jednom drugom kontejneru, nagomilani su čips, gumene bombone i sokovi.
Kiano je također pokušao zaraditi malo para. Na primjer, prodao je vlastite cipele. No, Kamerunac bi volio raditi “pravi” posao. “Ja sam školovani vodoinstalater”, objašnjava, “želim ići u Evropu kako bih bio koristan.” Kad mu noga zacijeli, ponovno će pokušati preći granicu. “Nemam druge mogućnosti”, kaže. Ne želi se vratiti u rat u Kamerunu – mada je i bijeg u EU opasan. Jedan od njegovih prijatelja je poginuo pokušavajući pobjeći. No, za sebe i ostale izbjeglice, on kaže: “Živi smo, ali iznutra smo mrtvi”, piše Deutsche Welle.