Kao srednjoškolski profesor radio je u Zadru, istarkim mjestima i Zagrebu. Bio je i upravitelj dječjeg doma u Crikvenici, nakon čega odlazi u penziju i seli se u Zagreb (1933.). U Zagrebu je dočekao početak Drugog svjetskog rata, a nakon razočarenja u NDH 1942. godine odlazi u partizane s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem. O njegovom odlasku u partizane izvijestio je čak i Radio London. Tokom rata počinje se baviti politikom te obnaša dužnost predsjednika ZAVNOH-a, a nakon završetka rata postaje predsjednik Hrvatskog sabora.
Uprkos njegovoj partizanskoj i političkoj karijeri Vladimir Nazor najviše je ostao upamćen kao pjesnik i knjiženik.
Prvu zbirku pjesama, Slavenske legende, objavio je još 1900. godine, a popularnost stiče zbirkama Knjiga o kraljevima hrvatskijem i Hrvatski kraljevi. Istodobno piše mnogobrojne pripovijetke s motivima iz hrvatske mitologije. Godine 1908. objavljuje pripovijetku Veli Jože, djelo po kojem će ostati najpoznatiji, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Veliki uspjeh kod publike i kritike postižu i njegova djela Medvjed Brundo i Utva zlatokrila. U vrijeme rata i nakon rata njegova djela imaju naglašeni komunistički stav, pa tako piše Pjesme partizanske, S partizanima, Legende o drugu Titu i druge.
Vladimir Nazor umro je u Zagrebu 1949. godine.