Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitrano društvo La Benevolencija u Sarajevu postoji 130 godina. Od 1892. društvo stipendira studente sa ciljem da se talentovani mladi ljudi obrazuju i razvijaju društvo. To je bio i osnovni povod za osnivanje La Benevolencije, koja danas ima još jedan spektar djelovanja humanitarni. Udruženje ima socijalne programe, kao i program kućne njege za preživjele holokausta, a u BiH ih ima šezdeset. Društvo ima i edukativne projekte, kakav je Sunday School, škola za djecu u kojoj se uči o judaizmu, jevrejskoj kulturi i tradiciji, a otvorena je za sve koji žele učiti o tome. Udruženje ima i studentski klub. Djeluju i kroz Vijeće za provedbu Deklaracije o ustavnim i drugim reformama u BiH. Sudjelu i u Međukultnom vijeću BiH sa Preporodom, Nepretkom i Prosvjetom, sa ciljem senzibiliranja naroda.
La Benevolencija mnogo ulaže i u kulturu: „Smatramo da moramo malo dublje pokazati jevrejsku kulturu, jer imam osjećaj da se ona danas svela na sefardsku muziku. To je jedini segment jevrejske kulture koji je ovdje prepoznat i prihvaćen. Međutim, tu je još mnogo toga, hajde da govorimo o književnosti, arhitekturi, poduzetnicima… Evo Emerika Bluma, koji je isto Jevrej. On nije bio aktivan u Jevrejskoj opštini, ali to je čovjek koji je preživio logor, pobjegao iz logora, a bio je zatvoren zato što je Jevrej.“, kaže, na početku našeg razgovora, Vladmir Andrle, koji je na čelu La Benovalencije od aprila ove godine.
Vlasti u BiH na svim nivoima prema Le Benevolenciji, ali i Jevrejskoj zajednici, odnose se uglavnom simbolično, i kada je riječ o podjeli budžeta, ali i drugim vidovima podrške. Od ukupnog iznosa planiranog za kulturna društva naroda BiH, La Benevolencija dobiva svega pet posto. Društvo je danas podstanar u Jevrejskoj opštini Sarajevo, dok je u nekadašnjoj zgradi La Benevolencije smješten MUP KS-a.
„Više nismo vlasnici zgrade. Zgrada je oduzeta društvu i u vlasništvu je države. Zakon o restituciji je nešto što mora da se donese da bi se imovina vratila vlasnicima. Međutim, i zgrada i prostorije se mogu dati na korištenje. Mi ćemo znati šta raditi sa tom zgradom. To je naše sjedište, izgrađeno od novca članova La Benovalencije. Nije novac dala Austro-Ugarska Monarhija, nego su ljudi iz svog džepa sagradili La Benovalencijin dom“, naglašava Andrle. U nastavku razgovora govorit ćemo o identititetu Jevreja u Sarajevu, holokaustu u bh. obrazovnom sistemu, reformi Izbornog zakona, koja opet zaobilazi sve osim „konstitutivnih“, porastu antisemitizma u svijetu i slučajevima koji pokazuju da je antisemitizam aktivan i u našoj zemlji.
Ovo godine La Benevolencija je napunila 130. Više od vijeka, ne može se sažeti u jedno pitanje i odgovor, ali koliko su Jevreji zastupljeni u identitetu savremenog Sarajeva?
– Jevreji su integralni dio ovoga društva i ovoga grada. Mi u principu nikada ne težimo ka potpunoj asimilaciji u društvo, jer bi izgubili neke specifičnosti koje odlikuju i prisustvo jevrejskog naroda u BiH. Ali smo definitivno integralni dio društva i to se kroz historiju mnogo puta pokazalo. Ne samo da se kroz angažman Jevrejske zajednice u razvoju grada i države, nego i onda kada su naše komšije pomagale Jevrejima. To se pogotovo vidjelo tokom Drugog svjetskog rata, kroz pomoć ljudi u spašavanju Jevreja, zbog toga i BiH ima pravednike među narodima, koji danas u Yad Vashemu imaju svoje mjesto. Također i kroz spašavanje Hagade, ne samo u Drugom svjetskom, nego i u posljednjem ratu. Dakle, tu postoji nešto što mogu nazvati obostranom ljubavlju između nas i svih ostalih. Ta ljubav je prirodna, razvijala se stotinama godina obitavanja Jevreja u Sarajevu i BiH.
Kada spominjete Drugi svjetski rat i pravednike među narodima, mislite li je da je danas dovoljno poznat podatak da su 1941. godine jednu petinu stanovništva Sarajeva činili Jevreji? Tek nekoliko stotina je živo dočekalo kraj rata.
– Ako izađem mimo kruga ljudi sa kojima se družim i radim, moram reći da primijećujem da veliki broj ljudi ne zna da ovdje postoje Jevreji i da je Jevrejska zajednica aktivna i prisutna u našem društvu. Istina je da je svaki peti stanovnik Sarajeva bio Jevrej prije 1941. godine. Preko 85 posto jevrejske populacije ubijeno je u logorima i zatvorima. Ako bismo govorili u današnjim parametrima, Jevreji su tada bili konstitutivni narod. Imali smo i društvenu i političku snagu u ovom društvu.
Ako jednog dana u vašoj sredini nestane svaki peti čovjek, ne možete da to ne prmijetite. Morate imati neku svijest o tome, da su ti ljudi likvidirani, a onda bi morale ostati i priče, tj. moralo bi postojati sjećanje.
– Pa tu mogu kriviti obrazovanje o holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ono što se o tome uči od 1945. godine je vrlo slabo. Ono što se zna o Drugom svjetskom ratu su općenite stvari, ko je počeo, šta je počelo, šta se dešavalo, bitka ovdje, bitka ondje, pomene se tu i holokaust, ali u svega nekoliko rečenica. Kada se govori o holokaustu, jako je bitno shvatiti da je to jedan izuzetan slučaj genocida koji se desio u historiji čovjekčanstva. Prvo, pripreman je jako dugo, počevši od samog dolaska na vlast…
NSDAP-a.
– Tako je. Zatim kroz rasne zakone koji su implementirani u Trećem Reichu, a ustvari su pripremali teren za holokaust. Finale je bilo izvršenje. To je ono što ljudi moraju da razumiju i shvate. To se nije desilo preko noći, desilo se tako što su se demonizirali Jevreji u javnom životu, što su se sklanjali iz javnog života, pogotovo u periodu od 1941. kada govorimo o Sarajevu, a od 1938. i 1939. u drugim dijelovima Evrope. Narod se pripremao da je ubiti Jevreja sasvim legitimno i legalno, i Jevreji su svedeni na nivo životinjske vrste. To pokazuje kako je lako izmanipulirati i okrenuti ljude protiv druge strane.
U „Izvorima totalitarizma“ Hannah Arendth navodi nekoliko izvora koji pokazuju da je Heinrich Himmler bio užasnut kada mu je povjereno „konačno rješeanje jevrejskog pitanja“, ali provedbu nikada nije doveo u pitanje. Govorio je: „Među nama o tome treba govoriti sasvim otvoreno“ …
– Tako je. To je postalo društveni fenomen.
Vratićemo se nešto kasnije na holokaust. Kada govorimo o jevrejskoj kulturi u BiH i Sarajevu, mislim da moramo govoriti i o naslijeđu ladina. Nedavno je preminuo Moric Albahari, jedan od posljednjih govornika ladina. Koliko je ladino kao kulturno naslijeđe zaštićen i da li je predmet akademskog izučavanja?
– Nije uopšte zaštićen, a nema ga ni u obrazovanju. Pokrenuli smo aktivnosti sa Muzejom grada Sarajeva da se judeo-espagnol, što je ustvari naziv za ladino, stavi na spisak nematerijalne kulturne baštine BiH. Do sada nisam dobio nikakvu povratnu informaciju, a aktivnosti su krenule prije godinu. Nadam se da će biti stavljen, jer kad bi se to dogodilo, onda bi se mogle pokrenuti i aktivnosti oživljavanja judeo-epagnola. Ne oživljavanja jezika na porodičnom nivou, nego na akademskom. Gospodin Moric Albahari je bio jedan od posljednjih. Imamo još jednu gospođu koja je aktivno govorila judeo-espagnol u porodici, međutim, ona je posljednja koja aktivno govori taj jezik. Imamo, naravno, i ljude koji su Sarajlije, Bosanci i Hercegovci, ali žive u Izraelu ili nekim drugim državama.
Koliko se pažnje posvećuje ladinu u Izraelu, ali i u jevrejskim zajednicama u drugim državama?
– Nemam takav podatak. Recimo da se to generalno u jevrejskim zajednicama štiti na način da se nastavlja tradicija. Nažalost, ovdje judeo-espagnol nije popularan, ni zaštićen, ali to je nešto na čemu ćemo svakako raditi. Međutim, to ne zavisi potpuno od nas. Da bi zaštitili jedan jezik morate imati resurse. Ne samo finansijske, nego i ljudske. Jezika kao što je judeo-espagnol, koji je ovdje bio prisutan, a prisutan je i dan-danas, doduše u najminimalnijem obliku, zaslužuje sistematsko akademsko istraživanje.
Koliko bi pomoglo da su Jevreji politički prisutniji u javnom životu u BiH?
– Vjerujem da bi pomoglo, čisto iz aspekta zagovaranja. Međutim, Jevreji nisu prisutni uopšte politički. Tu smo svedeni na simboličan nivo. Naravno, vrlo rado se odazivamo na svaki poziv da učestvujemo u poltitičkom životu, jer naš identitet je sarajevski i bosanskohercegovački prvenstveno, pa onda sve ostalo. Države Bosne i Hercegovine se nikada nećemo odreći, jer je to država u kojoj smo rođeni i u kojoj obitavamo već 600 godina. Naš identitet ne bi bio potpun bez ovog grada i ove države.
Kako u tom smislu gledate na reformu Izbornog zakona? Presuda Sejdić-Finci stoji već 13 godina, niko je ne pokušava implemetnirati, a sa druge strane, kada se govori o toj reformi čini mi se da se mnogo manipulira sa pojmom građanske države, pri čemu niko ne pokušava zaista uključiti ljude koje kolokvijano zovemo „ostali“.
– Pa, prvenstveni problem je što su se izmjene Izbornog zakona vršile na samo jednom dijelu teritorije, u Federaciji BiH. To nije problem za Jevreje, nego za državu. U tome postoji disbalans rješavanja situacije građanske opcije. U pravu ste, pojam građanske države se jako zloupotrebljava i pretvara u populizam da bi se namakli glasovi. Međutim, političke stranke koje se sada pozivaju na građansku državu bile su u mogućnosti da pokrenu ta pitanja mnogo prije. Problem neimplementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava Sejdić-Finci, Zornić i svi drugi je problem države BiH. Mislim da je malo nekorektno mijenjati Izborni zakon na jednom dijelu teritorije pozivajući se na implementaciju presude Ljubić Ustavnog suda, a u isto vrijeme ignorisati i prepuštati domaćim poltičarima da rješavaju pitanje implementacije Evropskog suda za ljudska prava.
Mislite da i međunarodnoj zajednici nije stalo do provedbe presude Sejdić-Finci i da to pokušava ignorisati?
– Mislim da je gospodin Christian Schmidt u javnim istupima pozvao domaće političke aktere da rješavaju pitanje implementacije presuda. Samom tom izjavom je očigledno prepustio taj posao domaćim političarima, iako mora da mu bude jasno da domaći političari to ne žele da implementiraju. Jer, legitimna prava svih naših naroda, Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, dakle svih manjina, riješila bi se implementacijom tih presuda. Ovo što se danas radi nije rješenje.
Osim toga, moj utisak je da političke partije koje najviše političkih poena skupljaju forsirajući narativ o građanskoj državi, u praksi ne pokazuju previše napora da „građani“ postanu predstavnici vlasti. Jevreja, a i pripadnika ostalih manjiskih naroda nije bilo mnogo na kandidatskim listama.
– Ima nekoliko Jevreja. Imamo Svena Alkalaja, koji je stalni ambasador pri Vijeću UN-a. Ima ih još, ali ja to ne bi gledao sa te strane. Kao Jevrej, ja ne tražim da budem izabran u vlast, niti da budem na listi. Diskriminacija može biti i negativna i pozitivna. I pozitivna diskriminacija je problematična. Ono što u principu Jevreji, a i ostale manjine žele, odnosno čitava grupa koja je sramotno nazvana ostali, je prilika. Ko će glasati za mene ili za tebe to je prvao glasača u koje se ne smijemo miješati.
To je upravo ono na što mislim. Ne da neko bude simbolično prisutan, nego ako u političkom životu participiramo kao građani, onda naš etnički identitet nije bitan. Onda nema potrebe brojati koliko je ostalih, niti se hvaliti da smo građanska država jer smo negdje izabrali ili delegovali jednog Jevreja.
– Da, to je princip jednog zdravog društva.
Čini mi se da se upravo tu najviše manipulira sa pojmom građanske države. Više se zapravo insistira na tome da konstitutivni narodi postanu građani, a da ostali ostanu ostali.
– To je problem Ustava. Dejtonski sporazum se morao revidirati i ažurirati. Za to ne mogu kriviti građanske opcije. Uslovno rečeno građanske opcije, jako je teško odrediti ko je stvarno građanska opcija…
Pa danas imamo i nacionalne partije koje odjednom političku agendu baziraju na građanskom identitetu.
– Pa jeste, iako ništa ne rade po tom pitanju. Imali su priliku 30 godina. Pa danas je popularno zalagati se za građansku državu, a ne raditi ništa po tom pitanju. Danas su svim političarima usta puna građanske države. Čak i razumijem ove koji stvarno iskreno žele građansku državu i intergraciju svih građana u politički sistem. Razumijem da je to jako teško promijeniti. Ustav mogu promijeniti politički akteri koji sjede u Zastupničkom domu parlamentarne skupštine, u Domu naroda, mora biti inicijativa i mora postojati dobra volja na svim stranama. A ne postoji. Tako da sada i one opcije koje žele dobro ne mogu ništa uraditi, nego moraju prihvatiti sistem kakav jeste. Dakle, i oni moraju delegirati svoje Bošnjake, Hrvate i Srbe nebili imali neki politički utjecaj u tim tijelima. To pitanje je poprilično kompleksno. Teško je kriviti ili ne kriviti nekoga. Rekao bih da nacionalne stranke definitivno treba kriviti, jer su one u nekom obliku uglavnom vlast. Zadnjih osam godina su vlast na državnom nivou, doduše četiri nelegalno, ali su za to vrijeme mogle nešto promijeniti za dobrobit svih građana BiH. Inače, problematika legitimog predstavljanja meni je van pameti. Legitimno predstavljanje znači da ako živiš na određenom području, ti si legitimni predstavnik tog većinskog naroda. Ali ako živiš na području gdje je taj narod manjinski, onda nisi nikakav predstavnik.
Osim što je van pameti, to je i društveno-politički horor.
– Da, to je cementiranje etničkih podjela i stvaranje etničkih kantona. Ne samo kantona koji će biti izborne jedinice, nego etničkih kantona u kojima će dominirati jedan narod. To se dešava i sa kantonima u kojima su većina Bošnjaci i sa onima u kojima su većina Hrvati. Kada gledamo rasporede delegata koji su propisani izmjenama Izbornog zakona vidimo da to ne predstavlja stvarni omjer brojnosti naroda.
Da, nije preslikana demografska slika. A kako gledate na izjave o reformi Izbornog zakona izraelskog ambasadora u Albaniji Noela Gala Gendlera. On je nakon toga ukoren i smijenjen.
– To je njegov privatni projekat i država Izrael se vrlo otvoreno ogradila od toga. To je privatni angažman, a stvarno ne znam zbog kojih razloga je prekršio pravila svoje države i njenog Ministarstva vanjskih poslova. Mislim da je kroz tu privatnu inicijativu pokušano da se zloupotrijebi država Izrael za određene političke ciljeve nekih političkih sudionika u našem javnom životu. Gledam vrlo negativno na to što je učinio i mislim da je u tom periodu mogao jako našteti Jevrejskoj zajednici ovdje. Ne na način na koji oni to interpretiraju, u smislu da će Bošnjaci nas napadati, nego naštetiti uopšte ideji da Jevreji, kao i sve ostale manjine, u doglednom periodu mogu doći do jednakih građanskih prava.
A angažman Gideona Griefa, historičara holokausta koji je učestvovao u sastavljanju izvještaja komisije Vlade Republike Srpske, u kojem je navedeno da „u Srebrenici nije bilo genocida“?
– To je sramota.
Naknadno je revidirao izvještaj…
– Ma to je sramota. Gospodin Gideon Grief je ekspert za izučavanje holokausta, jedan je od lidera kada je riječ o toj temi, međutim, njegov angažman kao šefa komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u devet dana jula 1995. je sramotan. Naštetio je i njegovoj karijeri i relevantnosti da uopšte priča o holokaustu. Moj lični stav je da osoba koja negira jedan zločin, u ovom slučaju genocid, ne može više učestvovati u aktivnostima za podizanje svijesti o bilo kojem drugom zločinu. To je njegova lična sramota koju je pokušao ispraviti. Kada se pojavila informacija da će Republika Srpska formirati internacionalnu komisiju koja će istraživati te zločine, vidio sam to kao jedan pozitivan pomak Vlade RS-a, iz razloga što treba istražiti svaki zločin.
To je zaista moglo otvoriti proces souočavanja sa zločinima u prošlosti.
– Da, suočavanja. Ustanovit će i da je počinjen genocid u Srebrenici, koji je danas neupitan, jer je toliko dokaza, ali će istražiti i zločine koji su počinjeni nad Srbima u okolini Srebrenice, Bratunca, u Kravici… Mislim da ti zločini nisu dovoljno istraženi i pomislio sam da će to ići u pravom smjeru, da će izvještaj pokazati istinu. Da li će ili neće biti prihvaćena, to je drugo pitanje. Međutim, taj izvještaj se obrušio na argumentaciju haških presuda, kao i presuda domaćih sudova, što je van pameti. Nije civilizacijski tako razmišljati.
Kada govorimo o civilizacijskom razmišljanju, antisemitizam je posljednjih godina ponovo prisutan u javnom diskursu. U Evropi se, doima se, probudilo antisemitsko naslijeđe koje je nekoliko decenija potiskivano i prikrivano. Moj utisak je da se Evropa nikada nije zaista i na pravi način suočila sa holokaustom.
– Antisemitizam postoji već 5.000 godina. Jevreji su uvijek bila žrtva određenih sistema, po mom mišljenju zato što su uvijek bili manjinska zajednica. Pogotovo u Evropi u zadnjih 400 – 500 godina. Malo ću banalizovati, svake godine u tom periodu, iz nekog grada u Evropi protjerivani su Jevreji. U Beču imate tablu hvale nekome ko je protjerao Jevreje. Stoji od 1700-ih i ne mogu je skinuti jer je zgrada zaštićena.
Mislite na onog svećenika koji je još u 17. stoljeću bio „komesar za jevrejska pitanja“, a danas ima ulicu u drugom bečkom krugu, u kojem su nekada živjeli upravo Jevreji.
– Da. Antisemitizma nije nestalo čak ni nakon pobjede nad fašizmom. To se vidi kroz propagandu teoretičara zavjera, međutim, čini mi se da je nakon 1945. godine trajalo zatišje. Sada antizemitizam isplivava jer su ljudi globalno u finansijskoj krizi, a kada imate finansijsku krizu ljudi u pravilu idu desno, ka populističkim, nacionalističkim i fašističkim stankama. Istina je da zadnjih desetak godina antisemitizam raste u svijetu, pa tako je u SAD-u na univezitetima BDS (The Boycott, Divestment, Sanctions / bojkot, oslobađanje, sankcije) jako aktivan.
Oni svoj antisemitizam opravdavaju izraelskom okupacijom Gaze.
– Da, BDS je organizacija koja se bori protiv Izraela za palestinsku stvar, međutim, to je izašlo iz okvira borbe protiv Izraela. Pokret je otišao direktno u antisemitizam i napadaju se ljudi samo zato što su Jevreji. BDS pokret je jak na univerzitetima u SAD-u i u principu napadaju Jevreje. Ima dosta slučajeva gdje su napadani ljudi, uništavani su im poslovni objekti samo zato što su Jevreji. To nije ni borba za Palestinu, ni borba protiv Izraela.
Nedavno je u okrugu McMinn u Tennesseeju iz kurikuluma izbačen Spiegelmanov “Maus”.
– Sve je to potaknula čitava priča oko Donalda Trumpa i njegove neodgovorne politike. Sve te teorije zavjere. Imamo i onog Qanona, koji je glavni rasadnik teorija zavjera. Ne samo da je antisemita, on je protiv svega što je civilizacijski, a opasan zato što ima jako puno sljedbenika širom svijeta. A i BDS je prisutan u Evropi.
Ima li ga u BiH?
Nema. Možemo reći da u BiH nema antisemitizma, mi kao Jevreji nikada nismo fizički napadani, niti su naše zgrade uništavane. U zadnjih 30 godina, koliko se ja sjećam, bila su četiri slučaja antisemitizma. Dva nedavno, u rasponu od mjesec ili mjesec i po dana. Imali smo slučaj prošle godine, kada je umro gospodin Želimir Altarac Čičak, pa je na našoj zgradi nacrtana svastika. To nas je prvo iznenadilo, pa uznemirilo. To zaista nismo očekivali, jer mi se ovdje osjećamo sigurno. Ali imali smo jedan, po mome mišljenju, mnogo više zabrinjavajući slučaj, mislim na tv gostovanje teologa i akademika, gospodina Rešida Hafizovića, u kojem je otvoreno rekao da su Jevreji genocidan narod, pozivajući se na “Protokole sionskih mudraca”. To je antisemitska knjiga.
Osim toga, odavno je poznato da je ta knjiga falsifikat. Većina tog teksta potiče iz satirične knjige Mauricea Jolya “Dijalog Machiavellija i Montesquieua u paklu”.
– To je problem upravo ovakvih teologa, koji promovišu ovakvu knjigu kao da je stvarno istinita, i povrh toga kao da je nekakav pravilnik Jevreja. To je glupost. To je antisemitska knjiga, podmetnuta je. Da budem iskren, nisam to čitao, niti ću ikada čitati neku takvu knjigu. Otprilike znam o čemu se radi. Iz istih razloga ne želim čitati ni „Mein Kampf“. Ne treba čitati te stvari, svi znamo šta tamo piše. Ali kažem, posebno je problematično što je to rekao profesor Fakulteta ismamskih nauka u Sarajevu, teolog, akademik, ugledan čovjek. Moje pitanje je u kojoj mjeri on to govori svojim studentima. Da li proizvodi generacije antisemita zarad njegove ideje da su Jevreji genocidan narod. Mislim da je to nekorektno i ako pogledamo koliko je La Benovalencija pomagala ovaj grad, a i ostala mjesta u BiH u koja je mogla ući, tokom posljednjeg rata. Od ukupne humanitarne pomoći, 40 posto je ušlo preko La Benovalencije. Imali smo tri apoteke, spremali 300 obroka dnevno, ovo je bio društveni centar čije usluge su svi koristili. Svi su mogli da dođu, nije bilo bitno odakle su i kako se zovu. I kada smo pomoć slali drugim organizacijama, naš zahtjev je bio da se nikome ne smije ništa naplatiti. Mi smo to dobili besplatno, besplatno i dajemo, naša misija je da pomažemo ljudima.
Da li ste dobili podršku, ne sjećam se da se u javnosti mnogo o govorilo o tom nastupu Rešida Hafizovića?
– To najviše zabrinjava, nije bilo nikakve osude. Osudilo je nekoliko građana, i ja sam učestvovao u tome, a to je pokrenula Tijana Okić. Bio sam sa njom u kontaktu i priključio se tome. Ali osim tih petnaestak imena nije bilo značajnije reakcije. Nije bilo reakcije Fakulteta islamskih nauka, nije bilo jače reakcije Islamske zajednice…
A ni akademske zajednice.
– Da, ni akademske zajednice… Možemo reći da su sve te institucije prešutile i na taj način podržale ono što je izgovoreno. Naravno, ne vjerujem da su podržale, samo tumačim izostanak reakcija.
Vraćamo se opet na holokaust i onu provokativnu pjesmicu koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru, kada su došli po komuniste ja sam šutio, kada su došli po sindikaliste, kad su došli po Jevreje itd, kada su došli po mene više nije bilo nikog da se pobuni.
– To je to, to je taj princip. Društvene odgovornosti nema. Neću da kažem da je namjerno izignorisano. Vrlo lako je moguće da ljudi to ne doživljavaju kao problem. Jednostavno im nije bitno, jer se ne radi o njima. Fali nam empatije. Fali nam da se stavimo u cipele drugih ljudi. Recimo, La Benovalencija je, ne samo zbog porasta antisemitizma, nego i islamofobije, pogotovo islamofobije u BiH od strane brojnih političkih aktera, napravila pilot-projekat sa kojim smo ušli u pet škola, tri srednje i dvije osnovne, i radili sa šest odjeljenja. Obrađivali smo teme kao što su govor mržnje, antisemitizam, islamofobija, ksenofobija, uključujući kršćanofobiju, homofobiju itd. Govorili smo i o tome na koji način se boriti protiv svih tih pojava. Projekat smo uspješno realizovali u saradnji sa Vjećem Evrope. To nam je bio pokazatelj da školski sistem treba malo više da se pozabavi ovim pitanjima. Porazno je bilo što sam samo u jednoj školi vidio plakat koji govori o Nürnberškim procesima. Na tom plakatu je svi fino objašnjeno, ko je osuđen, zašto, ali u sekciji u kojoj je popis žrtava Drugogog svjetskog rata nema Jevreja. Ima 6 miliona Poljaka, ima 20 miliona Rusa, tj Sovjeta, ali nigdje nije napisano da su Jevreji, koji su bili primarna meta nacista, ubijani širom Evrope. Jedan od najkrvoločnijih logora bio je upravo na našem geografskom području. Na te stvari se mora obraćati pažnja i školski sistem mora učestvovati. U progresivnom i zdravom društvu može se diskutovati bez da izgubiš glavu.