Prije samo 13 mjeseci vjerovatno je bilo vrlo malo političkih analitičara koji bi se kladili da će američka vanjska politika na Bliskom istoku biti glavni fokus ovogodišnje predsjedničke utrke.
Međutim, zbog događaja koji su se odigrali u regiji nakon upada Hamasa na južni Izrael 7. oktobra 2023. godine, SAD se nalazi u velikoj mjeri uključene u krizu u regiji.
Izraelski rat protiv Gaze i uloga Washingtona u njemu istaknuli su duboke podjele u američkom društvu. Implikacije su bile duboke, s mnogim Arapskim Amerikancima i Muslimanima-Amerikancima, demografijom koju su demokrati dugo uzimali zdravo za gotovo na svakim izborima, izražavajući prezir prema sadašnjoj administraciji i obećavajući da ove godine neće glasati za demokratskog kandidata za predsjednika.
U ključnoj državi Michigan, nedostatak arapsko-američke/muslimansko-američke podrške potpredsednici Kamali Haris mogao bi promjeniti igru.
Bez obzira na to hoće li Haris ili bivši predsjednik Donald Trump pobijediti na predsjedničkim izborima sljedeće sedmice, sljedeći vrhovni komandant neće imati izbora nego da se nosi s brojnim krizama koje muče Bliski istok, od Gaze i Libana do Jemena i izraelsko-iranskih neprijateljstava.
Iako je nemoguće znati kako će Bliski istok izgledati kada 47. američki predsjednik uđe u Ovalni ured 20. januara 2025., teško je zamisliti da će nasilje u Gazi, Libanu i drugdje u regionu završiti do tada.
U Iranu i arapskom svijetu, vlade se nadaju da će nasljednik predsjednika Joea Bidena poduzeti korake za deeskalaciju regionalnih sukoba i obuzdavanje Izraela. Strahovi od dalje regionalizacije i internacionalizacije sukoba u Gazi i Libanu su rasprostranjeni među kreatorima politike širom Bliskog istoka, posebno s obzirom na potencijal za sveopšti rat između Izraela i Irana.
“Najvažnije pitanje je Gaza, ne samo zato što se genocid nastavio bez predaha, već i zato što je u korijenu većih tenzija u regionu dok Izrael širi svoje napade. Opsada sjeverne Gaze je posebno alarmantna u smislu što predstavlja kampanju etničkog čišćenja kako bi se sjeverna Gaza očistila od njenih stanovnika i što je Visoki komesar Ujedinjenih naroda za ljudska prava nazvao ‘najmračnijim trenutkom’ sukoba’, samtra dr. Assal Rad, proučavalac Bliskog istoka, u intervjuu za The New Arab.
“Izraelska invazija na Liban i bombardovanje Irana, Sirije i Iraka eskaliraju rizik od rata punog razmjera s Iranom koji bi mogao uvući SAD u direktniju konfrontaciju”, dodala je.
Godinama je postojao relativni pad američke hegemonije koja će se nastaviti sa nadmetanjem velikih sila koje uključuju Kinu i Rusiju koja se igra u regionu. Način na koji se države na Bliskom istoku prilagođavaju ovoj novoj stvarnosti mnogo će doprinijeti oblikovanju geopolitičkog poretka u regiji i utjecati na vanjsku politiku Washingtona u ovom dijelu svijeta.
“Vjerujem da smo na kritičnoj prekretnici u odnosima SAD-a i Bliskog istoka. Američka pozicija u regionu značajno je erodirala od 2003. godine, a trenutni sukob u Gazi je ubrzao ovaj pad”, rekao je za TNA dr. Steven Wright, vanredni profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Hamad Bin Khalifa.
“Iz moje perspektive, sljedeći predsjednik se suočava sa značajnim izazovom: razvijanjem strategije koja ne samo da završava rat u Gazi, već i pruža kredibilan put prema palestinskoj državnosti. Bez toga će regionalne sile sve više tražiti pragmatične alternative – to već vidimo u nedavnom diplomatskom angažmanu Zaljeva i Irana. Države Bliskog istoka prirodno gravitiraju prema uravnoteženijim odnosima sa globalnim silama poput Kine i Rusije, tako da je budući angažman SAD-a u regionu veoma ugrožen”, dodao je.
Predsjednik Masoud Pezeshkian izrazio je želju da poboljša odnose Teherana sa SAD-om i drugim zapadnim silama. Kao i mnogi u njegovoj zemlji, on želi da vidi Iran da osigura određeni stepen ublažavanja sankcija, što je iranskoj ekonomiji očajnički potrebno.
Ako Haris ili Trump odgovore diplomatski na Pezeshkianove korake, a ne s više prijetnji, pritisaka i sankcija, u Teheranu bi, uglavnom, bio pozitivan prijem. Međutim, slika je komplicirana i teško je govoriti o tome da Islamska Republika ima ikakvu perspektivu na ovogodišnje predsjedničke izbore u SAD-u. Unutar iranske države postoji mnogo različitih frakcija i pojedinaca sa različitim programima i pogledima.
Neki će iznijeti narativ o tome da Islamska Republika nema praktično ništa u igri na ovim izborima. “U sistemu će biti onih koji vjerovatno vjeruju da američki izbori ne bi trebali imati utjecaja na iransku strategiju – ako ojača pristup Washingtona, šteta se može apsorbirati, a ako dovede do mogućnosti angažmana, treba je zanemariti, ” rekao je za TNA dr Ali Vaez, direktor iranskog projekta u Međunarodnoj kriznoj grupi.
“Među tvrdolinijašima, odnosi režima s Rusijom, Kinom, susjedima iz Zaljeva i svijetom u razvoju važniji su od SAD-a ili Evrope. Ali to je gledište ukorijenjeno u ideologiji, a ne u stvarnosti, gdje je politika SAD-a veoma važna. Uvođenje sankcija ili njihovo ublažavanje, na primjer, ima implikacije na iransku ekonomiju. Isto tako i rizik od sukoba sa saveznicima SAD-a, ili samim SAD-om, u regionu”, dodao je.
No, nejasno je hoće li Haris ili Trump ublažiti bilo koju od sankcija Washingtona Islamskoj Republici. Haris je nedavno nazvala Iran najvećim protivnikom SAD. U maju 2018. Trump je sabotirao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) prije nego što je nametnuo “maksimalni pritisak” na Iran. Otkako je napustio Bijelu kuću u januaru 2021., kritizirao je Biden-Harrisovu administraciju zbog nježnosti prema Teheranu.
Za određene segmente u Iranu, pobjeda Harrisa bi bila poželjnija s obzirom da bi njeno predsjedništvo moglo predstavljati određeni stupanj kontinuiteta s Bidenovom vanjskom politikom. Konkretno, ovo bi moglo za sobom povući američko-iranski dijalog uz mogućnost taktičkog razumijevanja.
“Za neke u Iranu, pobjeda Harisa mogla bi biti dobrodošao predah od povećane nepredvidljivosti povezane s Trumpom. Međutim, očekivanja su da će se američka politika u velikoj mjeri nastaviti istom putanjom uspostavljenom pod Bidenom, s Iranom suočenim sa sličnim naporima obuzdavanja, ali potencijalno s nekim diplomatskim angažmanom kako bi se riješilo nuklearno pitanje”, objasnio je dr. Mehran Haghirian, direktor regionalnih inicijativa u Fondacija Bourse & Bazaar sa sjedištem u Londonu, u intervjuu za TNA.
Ipak, kako je dr Vaez primijetio, „bilo da se radi o nuklearnim ili regionalnim pitanjima, put je daleko teži nego kada je Biden preuzeo dužnost: zabrinutosti su se ne samo pogoršale već su se dodale nove, kao što su vojni odnosi Irana i Rusije“.
Iako Trump govori o svojim planovima za postizanje sporazuma s Teheranom, izgleda da će intenzivirati različite oblike pritiska na Iran u drugom mandatu. To bi uključivalo praćenje iranskog izvoza nafte u Kinu preko trećih zemalja kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Malezija i nastavak Bajdenove politike pružanja podrške Izraelu u njegovim vojnim akcijama protiv ‘Osovine otpora’ u više arapskih zemalja, kao i kao direktni udari na iransku domovinu.
Ipak, određeni elementi u Islamskoj Republici bi pozdravili Trumpov povratak u Bijelu kuću. “Za neke u Iranu, Trumpova pobjeda mogla bi se smatrati jedinstvenom šansom za rješavanje dugotrajnih pitanja direktno s Washingtonom. Za više jastrebove elemente, međutim, Trumpovo predsjedništvo moglo bi predstavljati poziv za intenziviranje američko-iranskih tenzija, potencijalno omogućavajući Iranu da iskoristi Trumpovu nestabilnost na načine koji bi mogli promijeniti ravnotežu snaga u regiji, posebno ako izraelski ratovi u Gazi i Liban nastavlja”, rekao je dr Haghirian za TNA.
“Iran smatra američku politiku prema Teheranu relativno dosljednom iu republikanskoj i demokratskoj administraciji u trenutnim okolnostima i s obzirom na podijeljeni američki Kongres”, rekao je dr. Haghirian.
“AdministracijaHarrisove bi vjerovatno vršila manji direktan pritisak u odnosu na Trumpa, ali Trumpova nepredvidljivost predstavlja jedinstven izazov – a možda i priliku – za Teheran. Neke frakcije unutar Irana vide potencijalnu prednost u testiranju Trumpovog nepredvidivog pristupa, umjesto da izdrže još četiri godine status quoa”, dodao je.
S obzirom na to da će Islamska Republika možda preći na svog trećeg vrhovnog vođu u naredne četiri godine, ili Harris ili Trump bi mogli biti na čelu američke vanjske politike u vrijeme važne tranzicije unutar iranskog političkog sistema. Kako bi bilo koji od njih reagirao na konačnu smrt Alija Khameneija bit će važno za budućnost američko-iranskih odnosa.
Zaljevske arapske monarhije
Lideri šest članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) ozbiljno su zabrinuti zbog kontinuiranog širenja sukoba na Bliskom istoku. Postupanje Bidenove administracije u ratovima u Gazi i Libanu glavni je izvor frustracije za arapske zvaničnike iz Zaljeva koji očajnički žele da Bijela kuća vrši pritisak na Izrael.
Međutim, umjesto da to učini, Bidenov tim je Izraelu dao bezuvjetnu podršku i odbio je ograničiti prijenos oružja u Tel Aviv, dajući razlog vladi premijera Benjamina Netanyahua da zaključi da može djelovati bez suočavanja s posljedicama.
Sve zemlje GCC-a su prestravljene eskalirajućom putanjom Izraela i Irana, bojeći se mogućeg potpunog regionalnog rata koji će zahvatiti cijeli region. Rizici od prelivanja regionalnih previranja u Zaljev povećavaju se kako se ratovi u Gazi i Libanu nastavljaju bez primjene ikakvog prekida vatre, dok će se mnogi na Bliskom istoku možda morati pomiriti s normalizacijom direktnih sukoba Izraela i Irana.
Među arapskim državama Persijskog zaljeva postoji malo optimizma u pogledu toga da Harris ili Trump učine bilo kakve temeljne promjene u vanjskoj politici Washingtona koje bi mogle riješiti korijenske uzroke nestabilnosti i dovesti do više mira u regiji.
“Osjećam rastuću zabrinutost da nijedan kandidat ne može suštinski promijeniti trenutnu putanju. Zaljevske države su sa sve većom frustracijom gledale kako Bidenova administracija rješava krizu u Gazi, jer je prošireni sukob, koji se sada prelijeva u Liban, jasan dokaz smanjene sposobnosti Washingtona da upravlja regionalnom stabilnošću”, rekao je dr. Wright za TNA.
U očima mnogih Arapa iz Zaljeva, Haris predstavlja kontinuitet u trenutnoj bliskoistočnoj politici Washingtona. Imajući na umu proteklih skoro 13 mjeseci, kreatori politike i građani zemalja GCC-a smatraju da je to uznemirujuće. Ako postoji Harrisovo predsjedništvo, čelnici Zaljeva bi željeli konkretne akcije, a ne retoriku. Nadaju se da će Washington resetirati svoju vanjsku politiku u odnosu na Gazu i prihvatiti diplomatiju koja rješava palestinske pritužbe umjesto da zauzme jednostrani pristup koji u potpunosti podržava Izrael.
Lideri država GCC-a mogli bi gledati na Trumpa kao na “potencijalno vjerovatnije da će preduzeti odlučnu akciju na okončanju sukoba u Gazi”, objasnio je dr. Wright u intervjuu za TNA.
“Na osnovu njegovih nedavnih izjava, vjerujem da ga vide kao nekoga ko bi mogao izvršiti direktniji pritisak na Netanyahua jer je bio otvoreniji od Harrisa. Trumpov pristup sklapanju dogovora i želja za vidljivim diplomatskim pobjedama također bi mogli ubrzati napore za postizanje rješenja, ali suština je da oba kandidata u potpunosti podržavaju Izrael i malo je vjerovatno da će izvršiti bilo kakav pravi pritisak”, rekao je naučnik iz Dohe.
Jordan i Egipat
U mnogo bližoj blizini Izraela-Palestine i Libana od Irana i šest država GCC-a, Jordan i Egipat su osjetili veliku vrućinu zbog sukoba u Gazi i Libanu. U slučaju Jordanaca, oni na ove američke izbore gledaju kroz tri glavna sočiva, objasnio je dr. Sean Yom, stručnjak za bliskoistočnu politiku na Univerzitetu Temple.
Prvo, tu je godišnja strana pomoć koju Washington pruža Amanu. Po ovom pitanju nema mnogo toga na kocki u smislu utrke Harrisa i Trumpa.
Drugo, postoji podrška SAD-a vanjskoj sigurnosti Jordana u odnosu na vanjske prijetnje na granicama Hašemitskog kraljevstva sa Sirijom i Irakom. Takođe, na ovom frontu, malo je vjerovatno da bi Haris i Trump zauzeli fundamentalno različite pozicije.
Treće, i najvažnije za to kako jordanski politički establišment gleda na američke predsjedničke izbore sljedećeg mjeseca, je pitanje kako bi dva kandidata pristupila palestinskom pitanju.
Što se tiče ovog trećeg objektiva, jordanska vlada čvrsto podržava uspostavljanje suverene i nezavisne palestinske države s jordanskom monarhijom koja će zadržati svoje starateljstvo nad određenim svetim mjestima i bez raseljavanja Palestinaca u Jordan kao dio “alternativne domovine”.
Generalno, Jordanci ne očekuju da će ni Haris ni Tramp obuzdati izraelsku ratnu mašinu. Međutim, oni imaju veliku zabrinutost zbog povratka Trumpa i njegove ideje o ‘Dogovoru stoljeća’, koja bi “isključila mogućnost značajne palestinske države i ohrabrila fanove ‘alternativne domovine’ u Izraelu”, rekao je dr Yom za TNA.
“Jordan se žestoko suprotstavio Dogovoru stoljeća tokom Trumpovog prvog mandata i s pravom je kritizirao Abrahamov sporazum 2020. jer je stvaranje mirovnih partnera u Zaljevu s Izraelom bilo neophodno da bi se ostvario taj prijedlog jedne države. Jordanci se stoga plaše da će se postići veći napredak u realizaciji ove vizije pod Trumpom, uključujući napore za stvaranje saudijsko-izraelskog mirovnog sporazuma i daljnju marginalizaciju Palestinske vlasti. Ovo bi takođe moglo žrtvovati hašemitsko starateljstvo nad Al-Aksom u Jerusalemu, za šta je kralj Abdulah više puta izjavio da je crvena linija, u korist potpune izraelske kontrole – kako je plutala prva Trumpova administracija”, dodao je.
Dr Yom tvrdi da bi predsjednikovanju Harrisove bilo manje ekstremno u smislu politike SAD-a prema Zapadnoj obali jer bi ona službeno podržala rješenje o dvije države. Iako je to rješenje “praktički mrtvo”, Aman bi ga smatrao boljim za ostvarivanje od agende Trumpa i Jareda Kushnera “Dogovor stoljeća”, koja bi osnažila desni cionizam više od bilo kojeg plana koji bi Harisov tim vjerovatno pokušao napredovati.
Egipatska vlada predvođena predsjednikom Abdelom Fatahom al-Sisijem vjerovatno bi više voljela Trumpovu pobjedu. Tokom prvog Trumpovog mandata, učinio je mnogo na poboljšanju odnosa Vašingtona i Kaira. Općenito, egipatska vlada preferira rad s republikancima za razliku od demokrata.
Glavni razlog zašto se odnosi na ljudska prava. I za vrijeme Baracka Obame i Bidena, SAD su uskratile pomoć Egiptu zbog ljudskih prava. Ali Trump je zauzeo fundamentalno drugačiji pristup zbog kojeg su ljudska prava u Egiptu postala daleko nižim prioritetom kada je u pitanju rad sa Sisijevom vladom.
“Trump je zatvorio oči na sporno pitanje ljudskih prava i navodnih ekscesa egipatskog režima, nazivajući egipatskog predsjednika Abdel Fattah el-Sisija njegovim ‘omiljenim diktatorom’,” primijetila je Shahira Amin, egipatska novinarka i nerezidentna viši saradnik u Scowcroft Bliskoistočna sigurnosna inicijativa Atlantskog vijeća, u intervjuu za TNA.
Bez obzira na to, savez SAD i Egipta bio je prilično jak pod Bidenom. To je uglavnom bilo zbog toga što se Bijela kuća morala obratiti Kairu za mnogo diplomatske pomoći vis-à-vis Hamasu i Izraelu, u sukobima u Gazi 2021. i 2023-24.
Jednostavno rečeno, bez obzira na to ko pobijedi na američkim izborima sljedećeg mjeseca, sa sigurnošću se može pretpostaviti da će Washington nastaviti cijeniti svoj savez s Egiptom i smatrati zemlju sidrom regionalne stabilnosti. S obzirom na stepen do kojeg se Egipat suočava sa ozbiljnim ekonomskim problemima, koje su pogoršali nesigurnost na Crvenom moru i sukob u susjednom Sudanu, Sisi će vjerojatno biti zadovoljan radom sa bilo kojom američkom administracijom koja cijeni njegovo vodstvo i ulogu Kaira na Bliskom istoku.
Vanjska politika SAD mora se razvijati
Sljedeći američki predsjednik trebao bi dati prioritet popravljanju imidža Amerike na Bliskom istoku i drugim regijama svijeta. Proteklih 13 mjeseci kada je Washington podržavao izraelski visokotehnološki pokolj u Gazi, teško je narušio ugled SAD-a u arapsko-islamskom svijetu.
Bidenova administracija izbjegavala je da se uključi u efikasnu diplomatiju u periodu nakon 7. oktobra 2023., što je uvelike doprinijelo mnogim haotičnim previranjima na Bliskom istoku. Danas su čak i mnogi bliski prijatelji Washingtona u regiji frustrirani američkim vodstvom kao nikada prije.
“Bidenova administracija propustila je nekoliko prilika da pozove na prekid vatre i osigura sporazum o taocima između Hamasa i Izraela. Umjesto toga, podržavao je osvetnički rat Izraela, insistirajući da Izrael ima pravo da se brani. Time je potkopao obje svoje ključne vrijednosti: univerzalna prava, jednakost i zakonit postupak, i svoje interese, što je navelo aktiviste na Bliskom istoku da optuže američku administraciju za dvostruke standarde i licemjerje”, rekla je Amin.
Demilitarizacija vanjske politike Washingtona, ulaganje u utjecaj meke moći i diplomatiju i rad na postizanju pravednog i trajnog mira između Izraelaca i Palestinaca je ono što Amin vjeruje da sljedeća američka administracija mora učiniti.
Ukazujući na rat u Iraku, iz kojeg mnogi kreatori američke politike nisu uspjeli naučiti, egipatski novinar je rekao za TNA da Washington i dalje nerazumno pribjegava vojnoj intervenciji prečesto.
“Omogućavanje Izraela oružjem za iskorijenjivanje Hamasa i Hezbolaha neće učiniti ni Bliski istok – ni SAD – sigurnijim i stabilnijim; diplomatija hoće”, rekao je Amin za TNA.
(TBT,TNA)