Nije se on rijetko ukazivao jer mu je bilo mrsko dolaziti na posao ili ne daj bože što je bio neodgovoran, nego što je ovaj predmet bio na trećoj godini, a studenti su imali pravo da i ne dolaze nešto prečesto. Tako je zapravo tek desetak studenata jedne generacije redovno slušalo njegova predavanja koja su se ticala svega, a ostalih šezdesetak smatrali su njegove besjede običnom budalaštinom.
Nebo je plavo, a drveće zeleno
S jednog od predavanja “odstranio” je studenticu koja je dolazila tu samo zato što je smatrala da mora, a on je zapravo bio liberalan, ništa se kod njega nije moralo. Upitavši je šta smatra da je najveća razlika između nekoga ko se bavi psihologijom i onoga ko se njome ne bavi, studentica nije imala pravi odgovor.
Objasnio je potom da ne možemo biti na nivou da zaključujemo kako je nebo plavo i drveće zeleno i da je to dovoljno da se smatramo psihologom. To zna svaka budala. I koja je onda razlika između nas i onih s ulice…
A onda je na jednom predavanju posebna tema bila performans. Njegova uloga, funkcija i značaj. Pa je naredio nekome od nas da priredi seminarski rad na tu temu referirajući se na Jusufa Hadžifejzovića.
– Znate li što se mazao tijestom po glavi – pitao je.
Jusuf Hadžifejzović je 1991. na prvom Bijenalu savremene umjetnosti na Cetinju izveo jedan od svojih najprovokativnijih performansa, Od kiča do krvi samo je jedan korak. Umjetnik se najprije obrijao, potom je dlake umiješao u tijesto od vode i brašna kojim je zatim mazao lice. Performans je svoj vrhunac dosegao kada je umjetnik u rasparane ribe stavljao noževe, zašivao ih metalnim dugmadima, porezavši se po rukama. Svojom krvlju je na koncu na zidu ispisao: od kiča do krvi samo je jedan korak. Spoj krvi i metala, te okrutnost i radikalnost ovog performativnog čina, označili su ne samo prekretnicu u Hadžifejzovićevom umjetničkom djelovanju, već i najavili brutalni, krvavi rat kojim će biti obilježen veći dio decenije koja je tada tek započinjala.
Hadžifejzovićev performans predstavlja početnu tačku najplodonosnijeg perioda performansa u historiji umjetnosti naše zemlje kojom je Bosna i Hercegovina predstavljena na izložbi Spoznaja! Otpor! Reakcija! Na postavci je svoje mjesto zaslužio i performans koji je isti umjetnik izveo tri godine kasnije, također za Bijenale savremene umjetnosti na Cetinju, naziva Strah od pitke vode. U njemu, Hadžifejzović tematizuje susret sa svojom porodicom, majkom i rođacima koje nije vidio godinama, budući da su ih razdvojile nacionalističke politike i ratne okolnosti (Tamara Zablocki, Urban magazin).
Svaki performans kao forma akcione umjetnosti tematizuje nešto. Po definiciji, performans se u umjetnosti najčešće odnosi na događaj u kojem jedna grupa ljudi (performer ili performeri) izvode, tj. ponašaju se na određeni način za drugu grupu ljudi — publiku. Ponekad je granica između performera i publike vrlo mutna, pa se može reći da je i publika sa svojim reakcijama sastavni dio performansa.
Sarajevske “provokacije”
Dva sarajevska performansa, prvo jedan ženski, pa onda muški i između njih povorka onih koji se smatraju obespravljenima, zaokupili su javni prostor i isprovocirali vrlo žustre reakcije (što je uostalom i glavni cilj performansa) toliko da se o Sarajevu piše u medijima susjednih zemalja. Samo dan poslije, kao da je sami bog poslao tu datost, najviši zakonodavni organ u zemlji izglasao je da oni koji najmanje u ovoj državi rade dobiju povišicu od 500 KM.
Dževa se nadigla zbog obnaženog slovenca kojem je ašićare bila funkcija da isprovocira, ali nije niko niti će ikada na ulicu izaći da iskaže bunt zbog klasičnog je*avanja u mozak onih koje smo mi na pijadestal istakli kao najmoralnije i najbolje od nas, naše ogledalo opunomoćeno da nas predstavlja.
Tri događaja u samo mjesec dana, prvi koji je izazvao osupnutost gradskih oca, nastup Lidije Bačić čiji je sporan bio minjak na mjestu gdje samo ljeti defiluju tisuće sličnih ili kraćih minjaka te dva u posljednja tri dana, sa slovenskim glumcem i parlamentarnim performerima, govore zapravo o problematici s početka teksta – sposobnošću razlikovanja bitnog od nebitnog. Vidljivog i onog manje vidljivog ili nevidljivog. Poznavanja neba koje je plavo i ljudske prirode i odnosa čije poznavanje traži malo veći mentalni angažman, da ne kažemo “pomjerenost”.
Nakon ova tri performansa – bezbroj bi ih se moglo navesti, ali ovo je sasvim dovoljno – možda bismo se trebali zapitati jesmo li mi ti zbog kojih postoje tek dvije crvene tačkice na karti Evrope, zemlje koje nisu ni do kandidatskog statusa EU doprli, a kamoli nešto više postigle. I da li bi se od svih nas trebala očekivati malo “pomjerenija”, neočekivanija reakcija, ona koja šokira, na sve ono što nam se nudi kao normalno i na što smo oguglali.
Ili u prijevodu, koji vam je bezobrazluk miliji i draži? Obnaženost umjetnika nasred ulice u centru grada ili simboličko općenje političkih elita s nama koji smo im dali legimitet da nas predstavljaju. Šta nam je važnije, važno ili manje važno?