Po riječima Enise Aganović, predsjednice “Maka” radi se o jednoj od njihovih aktivnosti u okviru kojih roditelje nastoje edukovati kako da na najbolji način pomognu sebi i svojoj djeci u prevazilaženju problema sa kojim se suočavaju.
Zahvalila se Općini Vogošća i svma koji podržavaju njihove aktivnosti, svojim volonterima i saradnicima a posebno Mariji Kostić, diplomiranom defektologu iz Beograda i profesorici i doktorici Tatjani Krstić, specijalisti medicinske psihologije iz Novog Sada koje su danas, kao predavači, učestvovali u realizaciji ovog njihovog projekta.
Ovim susretom nastavili smo našu saradnju između “Maka” i “Senzorijuma”, kaže Marija Kostić. Ona je davno počela.
– Prošle godine smo držali predavanje koje je bilo vezano za senzorne integracije, dakle ono sa čime se centar bavi. U razgovoru sa Enisom spoznali smo da postoji još jedna vrlo važna tema a to su, ustvari. roditelji djece koja imaju teškoće u razvoju, koja imaju hronične bolesti, koja.
Uopšte, prolaze kroz neke izazove koje roditeljstvo ne opisuje.Tako da smo se iz tih razloga odlučili da nam današnja tema bude vezana za roditelje, a nakon razgovora sa njima bude i seminar za stručnjake. Stručnjaci su ti koji trebaju da daju podršku roditeljima u trenutcima kada roditelj spozna da sa njegovim djetetom ne ide razvoj onako kako treba.
– Danas sam govorila o emocijalnim izazovima kroz koje roditelji prolaze tokom suočavanja sa saznanjima da njihovo dijete ima neku hronično zdravstveno stanje, kaže Tatjana Krstić.
– Govorila sam o hroničnoj bolesti, smetnji u razvoju i svemu onom što dijete prati cijelog života i što definitivno zahtijeva angažman roditelja, cijele porodice ali i podršku stručnjaka. Nastojala sam da im ukažem na to da razumiju roditeljske procese kroz koje prolaze i da im ukažem koji su to načini preko kojih oni sami sebi mogu najviše da pomognu, te gdje su tu stručnjaci koji, definitivno, imaju neizostavnu ulogu u podršci roditeljima. Poručujem roditeljima da ne zaborave sebe što se, na žalost, često dešava. Dijete jeste najvažnije, ono ne može da opstane bez nas, bez obzira u kom periodu života roditelj sazna da ono ima neku hroničnu poteškoću.
– Nekad to spozna pri samom rođenju, nekad to bude kasnije, nekad sa 12, 13, 14 godina. Definitivno se dešava da roditelj zanemari sebe i onda mi često kažemo, a kako onda da brine o svom djetetu. To nije egocentrično nego, prosto, potreba da roditelj obrati pažnju na sebe te će tako najbolje biti dobar i za svoje dijete. Ovakva predavanja i seminari su jako važna jer je to samo u psihologiji prilično nova oblast. Kod nas još uvijek, na žalost, dominira taj medicinski model gdje je sva usmjerenost praktično vezana za dijete i njegovo izlječenje. Kad imate dijete koje ima neke smetnje u razvoju ili neku hroničnu bolest teško da možemo iščekivati samo izlječenje. To je nešto sa čime će porodica da živi cio život. Tako da je, svakako, važno da se nekako izmjestimo iz tog modela koji je usmjeren samo na liječenje, i da sve bude savršeno, nego na razumijevanje potreba cijele porodice tokom njihovog života.