Njena ljubavna priča vrijedna je scenarija filma hibrinog žanra u kojem se prepliću nesvakidašnja ljubav, velika tragedija i srećan kraj sa melanholičbim uspomenama.
Sa 18 godina napustila je rodno Berane i pošla za velikom ljubavi – Slobodanom u Majdanpek, rodila mu dvojicu sinova, a kada je čekala treće dijete njen voljeni suprug je iznenada preminuo.
A sve je počelo kao bajka, susret koji po svim okolnostima može da se nazove sudbinskim, a ljubav doslovce “na prvi pogled”. Elvira Jovanović je te davne 1994. imala 18 i na nagovor prijatelja prijavila se za takmičenje za Mis plaže, koje se svakog jula organizovalo u njenom rodnom gradu, i pobedila je.
Otišla je u Bar da proslavi pobjedu i njene oči su na plaži ugledale jedne zelene koje su joj probudile tako jaka osjećanja da je znala da je to čovjek njenog života, piše Žena Blic.
– Došaptala sam drugarici: „Ovaj će biti moj, ubijeđena sam 100%“. Sutradan, na istom mjestu, krenula sam u more i začula korake iza sebe. Okrenula sam se i iz blizine ugledala te prekrasne zelene oči. Upitao me je za ime i odakle sam, a kada sam mu odgovorila, rekao mi je da sam baš lijepa djevojka. Iako opčinjena njegovim očima, brzo sam se snašla da i ja njega upitam za ime i odakle je. Rekao mi je da se zove Slobodan, da je iz Majdanpeka. Upitao me je da li može dobiti broj mog telefona jer bi volio da se možemo čuti – započinje prepričavanje svojih najlepših uspomena Elvira.
Rodio se Denis, pa Veselin
Kako je porijeklom iz konzervativne muslimanske porodice, stvari nisu odmah mogle da teku tako glatko. Kada je Slobodan prvi put pozvao na fiksni telefon, javio se njen otac Šefko ne dozvolivši Elviri da preuzme vezu. Ali, kako je to sve bilo sudbinski, a protiv sudbine se ne može, pozvao je ponovo. Ovog puta kada njen otac nije bio kod kuće.
– Bila sam opčinjena njegovom preduzimljivošću, odlučnošću, upornošću. Kroz pet dana došao je u Berane da me vidi. Imala sam tada samo 18 godina, ali sam postajala sve više svjesna da sam ga zavoljela, da bih voljela da on bude moj Slobodan, baš kao što sam i nagovijestila kad sam ga prvi put ugledala.
Kako je i Slobodan bio očigledno zaljubljen i odlučan, Elvira je već 29.8.1994. godine napustila sve u Beranima i krenula za čovjekom koji je postao njen životni izbor, za čovjekom kojeg je ludo, ludo voljela.
Poslije tri godine dobili su Denisa. Vjerovali su da se na javi događa sve što je dodenavno bio san. Dvije godine kasnije Denis je dobio brata Veselina, a Slobodan je ubrzo poželio i jednu djevojčicu.
– Želela sam voljenom čovjeku da ispunim želju, a i ja sam priželjkivala da u porodici imamo miljenicu. Posle četiri mjeseca, ostala sam u drugom stanju. Slobodan je od radosti blistao. Sjećam se da mi je trudnoća potvrđena 6. jula 2007. godine. Plod bebe nije mogao biti tada određen, jer to pozicija bebe nije dozvoljavala – vraća u sjećanje Elvira dane u kojima se velika sreća za tren pretočila u najveću tugu.
Bio je bičan 9. jul iste godine. Slobodan, koji je bio profesor, fudbalski sudija, humanitarac, predsjednik opštine Majdanpek, neko ko je vodio dinamičan, ali zdrav život, nakon posla, a prije treninga došao je kući. Ispostaviće se posljednji put.
– Došao je oko 15:30, ručali smo i legli da se odmori. U jednom trenutku, tek što je stavio svoju ruku na moj stomak, podigao se od radosti, čvrsto me zagrlio govoreći: „Duki, naša beba se mrda, pogledaj“. Poljubio me je i od sreće utonuo u san. U 18:30 sati, obukao je sportsku opremu i krenuo ka stadionu da istrči svoju uobičajenu maršrutu. Rekao je da će se odmah vratiti. Stariji sin mu je mahnuo sa prozora a mlađi se dvoumio da krene sa njim ali je odlučio da ostane sa drugarima ispred zgrade.
Dok je spremala večeru i čekala da se suprug vrati , zazvonio joj je telefon i uslijedio poziv koji će pamtiti za života. “Slobodan je povrijeđen na treningu”, rekla je Elviri njegova koleginica. Istrčala je na ulicu i prvog automobilistu zaustavila da je odveze do stadiona. A tamo… Policijski auto i kola hitne pomoći.
– Onako gotovo bosa, sa stomakom do zuba prišla sam gomili ljudi i čula ženski glas kako govori: „Ona je u drugom stanju, pazite na nju“. Ugledala sam mog Slobodana na travi kako leži pored doktora, nepomičan. Sva unezverena i šokirana zagrlila sam ga i upitno kazala doktoru “Pa doktore, on je mrtav”. Odgovorio mi je da jeste i da je srce bilo u pitanju – pamti.
Zaštitila sinove
Samo ona zna kako se u tim momentima osjećala i šta joj je sve kroz glavu prolazilo. U čudu i nevjerici da je naprasno izgubila voljenog čovjeka, prvo što je pomislila bilo je – kako će to sinovima saopštiti.
– Skupila sam nekako snagu i došla do kuće, da ih zagrlim, da i sebe ohrabrim, a oni su osjetili da se nešto strašno dogodilo. Stariji sin, koji je tada imao 10 godina, odmah je upitao šta se tati dogodilo. Rekla sam da je umro. Bili su šokirani, nastala je vriska, suze na licu, tu tugu dva mališana, nikada neću zaboraviti. Nastojala sam svom svojom moći da u tim trenucima budem čvrsta kao stena, radi njih, koji mi od mog Slobodana jedini ostaju.
Uspjela je da održi trudnoću, da zaštiti sinove, a 13. novembra rodila je djevojčicu. I sreća, i tuga, i misao duga. Na Denisov prijedlog dali su joj ime po pokojnom ocu koji ju je tako dugo priželjkivao, ali je nije sačekao.
I prošle su godine, a Elvira Jovanović je majka sa velikim M! Srećom, tu su uvijek bili da joj pruže oslonac kad se umori majka Munevera, pokojni otac Šefko, ali i tetka Mirsada, koja joj je u životu sve, njena druga majka.
Sina Denisa mnogi znaju. Svjetsko ime u svijetu modelinga i manekenstva. Neko za koga se otimaju “Dolče i Gabana” i “Versaće”, krasi mnoge naslovnice i modne editorijale. Sin Veselin radi u jednoj firmi, a kćerka Slobodana je prvi razred Pravno-poslovne škole u Beogradu.
A Elvira – nikad se više nije udala. Ostala je vjerna uspomeni na vanvremensku ljubav i u potpunosti posvećena djeci.
“Tradicionalno obilježavamo Božić”
– U našem komšiluku u Beranima je bilo dosta srpskih porodica koje su takođe bile tradicionalne i obilježavanja i slavile pravoslavne vjerske praznike. A mi djeca, radovali smo se i jednim i drugim praznicima. Odrastanjem smo se upoznavali i sa specifičnostima svake od vjera. Kada sam se udala, s obzirom da je moj izabranik bio pravoslavac, uz podršku roditelja, nije bio problem da postanem član pravoslavne porodice u kojoj se proslavljaju pravoslavni praznici, da prihvatim praznike i običaje kao svoje. I za ovaj Božić bićemo svi na okupu, pa sa radošću iščekujemo sve januarske praznike – kaže Elvira na kraju i čestita praznike svima.