Ili ono kao prije, dođe heftu, nikad otići. Ima pravo CIPS prebaciti na adresu domaćina koliko dugo ostane. Naruči poštu da mu dođe kod rođaka.
Prvo, gdje će spavati dva dana? Vruće. Stanovi mali. Neprijatno otići u toalet kad neko ima, trpiš se, a ne moraš.
Valja se jelom baviti. Hajd jednom, ali tri obroka je obaveza. Sebi ćeš šta bilo, ali ne možeš gostu za doručak namazati krišku nekakvog džema od šipa što je poslala daidžinica Zejna iz Visokog.
Nespreman došao, daj mu piđamu. Nema piđame, daj mu bijelu majicu kratkih rukava i pamučni šorc od starijeg sina, može mu. Razvlači se.
Nema četkicu za zube, idi u granap kupi. U granapu skupo, ali nećeš paliti auto i ići u tržni centar radi četkice za zube. Kupi u granapu, nema veze što je skuplje duplo.
“Granapi su stvarno skupi. Možeš uzeti kiselu vodu, hljeb i cigare, ostalo ništa”, univerzalno mišljenje za granape u komšiluku.
Elem, čovjek bihuzur, a mora se praviti da je sve uredu i da je počašćen dolaskom rođaka na konak ili dva. Mišići na licu te zabole od vještačkog osmijeha. Imaš posljedice kao od promahe.
Kaže što ovako ne radimo češće, znaš kako smo prije.
Još će, kaže, sljedeći put doći s drugim amidžićem, da bude još bolje. Plan je izaći i vani, da dolazak bude sadržajniji, da se pamti.
Dugoročno, mogla se uzeti kuća negdje u Hercegovini, sa bazenom, pa da se još rodbine zovne da bude baš visok nivo. Uzeti roštilj, sokove, makar subotu i nedjelju.
Samo da sad hoće izaći iz kuće, nema više dolaska, Hercegovine, Blagaja, ‘stan na dan’ sistema.
Uvijek ima rješenje za izbjeći goste. Kašljemo, mlađi ima ospice. Krečimo, hoćemo na more, hoćemo ovo, hoćemo ono, ali čut ćemo se sigurno. Jest ono dobro bilo, opet ćemo sutra, ili izglednije je malo sutra.
Kad je čovjek domišljat uvijek ima načina.