Naravno, svaki slučaj je priča za sebe. Imamo one koji su bogati ušli u politiku, one koji su se obogatili i bukvalno zaradili penziju na funkcijama, ali su posebno zanimljivi oni široj javnosti manje poznati čiji imovinski kartoni dostavljeni CIK BiH otkrivaju cifre o kojima glasač može samo da sanja.
Manipulacija strahom
Sociolog Vladimir Vasić smatra da je, na prvom mjestu, na sceni manipulacija strahom naroda, u smislu da bi nam se veoma lako mogao ponoviti rat iz devedesetih.
“Političari koji su danas najglasniji u BiH, koji imaju najveće povjerenje naroda, jesu ljudi koji vješto manipulišu činjenicama iz prošlosti. Oni sebe nameću kao neke nacionalne lidere u smislu da od njih zavisi rat ili mir u BiH. To kod naroda prosto izaziva pojačane emocije i svjesno ili nesvjesno mi te ljude nagrađujemo tako što ih održavamo na vlasti”, kaže Vasić za Srpskainfo.
S druge strane, dodaje, činjenica je da je politika postala unosan biznis, gdje ljudi više ne kriju borbu za lični interes, od najnižeg lokalnog, do najvišeg nivoa vlasti. Vasić je mišljenja da će takvo shvatanje politike dovesti u pitanje samu državnost BiH.
“To već dovodi u pitanje demografsku strukturu našeg stanovništva. Porodice odlaze iz BiH, a jedan od ključnih razloga jeste drzak i maćehinski odnos ljudi iz upravljačkih struktura prema narodu. Ja njih zaista razumijem, jer oni ne mogu da shvate i prepoznaju potrebe običnog čovjeka. Elita ne može da shvati šta znači ako životne namirnice poskupe za pet ili 10 odsto zato što žive u paralelnom svijetu. S druge strane, čini mi se kao da se negdje pojavljuje stokholmski sindrom, gdje se mi kao žrtve svih tih ljudi za njih vežemo. Nekako se podanički ponašamo, ponekad neopisivo. Svjesni smo ko nas gura u ambis, svjesni smo krize u kojoj živimo, ali opet iznova svi narodi u BiH biraju jedne te iste ljude. Mislim da su sve dosadašnje vladajuće strukture dosadile ljudima, ali po obrnutoj psihologiji, mi se za njih vežemo”, objašnjava Vasić.
Naziv stokholmski sindrom uveo je kriminolog i psihijatar Nils Bejerot poslije neuspjele pljačke banke i otmice u Stokholmu 1973. Stokholmski sindrom je naziv psihološkog stanja koje nastaje u situacijama u kojima dolazi do zbližavanja otmičara i talaca.
Vasić je mišljenja da nam vlast decenijama baca prašinu u oči, što se vidi i kroz aktuelne imovinske kartone, koji više prikrivaju njihovo stvarno bogatstvo.
“Oni su jedan begomat, a mi smo obična raja. Realno rečeno, s obzirom da sve to trpimo, ništa bolje nismo ni zaslužili. Trideset godina trpimo isto, gledamo istu politiku i kada dođe neka mogućnost da nešto promijenimo, ćutimo i nećemo ništa da mijenjamo. To je psihologija začaranog kruga, koja je neobjašnjiva. Ukoliko se krene u pravcu konstruktivne kritike, odmah ćemo biti optuženi da izdajemo neke nacionalne ideale, da udaramo na ustavni poredak. Politički sistem u BiH je oličenje svega onoga što ne bi trebalo da bude”, zaključuje Vasić.
Tri motiva političara
Percepcija u javnosti u BiH je takva da je onaj ko ima novac automatski tajkun i da je do njega uglavnom došao na nezakonit način. Koliko je u tome istine teško je reći, jer je svaki slučaj priča za sebe. Ali, u svakom slučaju, takva slika negativno utiče na tzv. preduzetnički duh, smatra politički analitičar Adnan Huskić.
Ipak, ostaje pitanje zbog čega onda taj isti narod glasa za one za koje misli da su se sumnjivo obogatili.
“Postoji jedna stvar koja zbunjuje veliki broj ljudi, a ne tiče se BiH nego SAD. To je kako je Donald Tramp kao osoba koja je ne samo bogataš, nego bogataš koji se okoristio svim mogućim rupama u sistemu, sebe uspio da predstavi kao heroja radničke klase. Ne znam da li se može povezati s našim slučajem, ali meni se čini kao da je on rekao narodu: „Vidite, ja sam zahvaljujući ovom sistemu uspio da dođem do para. Sistem je nakaradan, ja ću se boriti protiv ljudi u ovom sistemu.“ Znači, on svojim bogatstvom dokazuje da je sve tamo korumpirano i šuplje, ali obećava da će se protiv toga boriti”, navodi Huskić za Srpskainfo.
On smatra da bogati, poslovno ostvareni ljudi u politiku ulaze motivisani sa najmanje tri stvari: da ostvare ličnu satisfakciju i ostvare se politički, da prošire biznis uz pomoć politike ili da izbjegnu procesuiranje, ako znaju da se se ogriješili o zakon, jer je u BiH poznato da politika štiti od sudskog progona. Naročito ako se radi o visokoj korupciji koja uglavnom ostane neprocesuirana.
“Imovinske kartone niko ne provjerava, pa ni CIK BiH. Iako bi trebalo da se provjeri da li je na kraju mandata došlo do razlike u imovini. Da li se tu radi o ljudima koji su se odlučili na politiku nakon što su se ostvarili na neki drugi način, zbog toga što je u BiH sve politika i bez nje ne možete napredovati? Ili su naprosto ljudi koji su uvijek bili bliski strankama, pa se tek sada politički aktivirali? To je sve od slučaja do slučaja i zato treba biti vrlo oprezan. Obično se govori “ušao u politiku bez ičega, a izašao kao milioner”. Nesporno je da je politika dobro unovčiv posao”, kaže Huskić, piše Srpskainfo